Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Naša srca vežu sjećanja na mjesta
i titraju kroz misli što široka su cesta,
put starog saveza,
put spomenika.
Nad nama krošnje, vjetar i široke lepeze kiša,
svaki put, svaki bedem sjećanja liči drugu boju,
misli su duga svetih mjesta.
Sva su mjesta odraz bjesova i sjaja,
svako sipa obmane i slike,
ni jednome nema kraja,
i cjelinom svode spomenike.
Mjesta zaluđuju umjetnike.
Ima ih tmurnih, što užad u grob su splele,
ima ih blistavih kao blistave kapele,
ima ih čudnih što pletenicom su u nemirne vidike splele,
ne umiru gradovi u trenu.
U zakutku tmuše,
jato fantoma bludi,
primiču se slike, glasovi, sjenke,
čovjek toliko opsjena guta,
na dnu dušine prašine, spoznajem gradski kamen.