Važna obavijest – od sada smo: poezija.online

Portal PoezijaOnline seli na novu domenu poezija.online. Web adresa poezijaonline.net će još neko vrijeme raditi, ali molimo počnite koristiti i bookmarkirajte novu adresu poezija.online. Također, primjećujemo da se u Chrome pregledniku pojedinačne pjesme ne prikazuju dobro tj. uopće se ne prikazuju. U ostalim preglednicima radi sve normalno. Ne možemo ništa za sada učiniti od naše strane, očekujemo da će Chrome uskoro biti popravljen. Hvala, admin

Prosjak sna

Nema kuda Mora dalje Zadana orbita i godine ove Prekriženi puti tlapnje u svemiru golom Prosjak pod kapom od sanja Nebeskom. U nepovrat Sve dalje i dalje Blijede oči ruke izgubljene kose Gube se nestaju Izmiču pogledu od kamena i soli. Pada zaboravu u beskraj sna Umrije sto puta Ne diže se ni jednom

Gde stanuje mamina duša

Već dugo me muči nešto Al’ to skrivam vrlo vešto, Pa se pitam danima Gde je duša mamina? Kad sa posla ona dodje, Ni minuta da mi prodje, Nego mi se sa vrata smeje I pita me: “Mamina duša gde je?” Ja ćutim, šta da kažem, Znam da ne smem da je lažem, A misli mi samo lete, Zna li ona da sam samo dete?! Pitam tatu, on je veći, Možda će mi on već reći, Al i on se samo smeje, “Kako ne znaš mamina duša gde je?!” Jednog…

Nasad duše i svjetlost Božje milosti

Lovorov vijenac i nasadi maslina. Za pobjednike. Meni je duša nasad maslina. Bolju nagradu ne mogu zamisliti. Nije lako s njom. Ima tu posla. Ali plodovi vrijede sve muke. Sjeme Božje riječi, Duhom Svetim obogaćeno, rađa urodom onoga što od Boga dolazi. Nevolja je samo u tome da treba ustrajati i ne dopustiti si misliti da je dosta, da je to to, da sam savršena ili pak sveta. Ne usudim se tvrditi ni da sam dobra. Tek volim reći da se trudim biti što bolja mogu i činiti što više…

cilj

Ocekivati ono sto zamisljamo,trcati prema tome i udarati o sve kamenje na putu.Kamen po kamen.Imati stvaran osjecaj da je sve izvedivo.Koliko je potrebno odlucnosti za ne izgubiti se u beskrajnim dugim stazama.Gasenja svih vatri sumnje koje prozdiru.

DODJI VENECIJI U POMOC

Kazu da je svakomu i svemu sudbina upisana u zvijezdamai da se protivtoga ZAPISA ne moze…Jutros, skruseno Te molimCuvaj nam Veneciju, Boze! Nemoj dopustitida taj carobni Gradpostane druga Atlantida,da se na dnu mora ugase svjetla tih velebnih zdanjai da su uzaludna Svijeta ufanjada ces pokazati svoju Ljubav i Moc?Boze, zdvojno Te molimDodji Veneciji u pomoc… Da li je Venecijiodredjena sudbina zlosretna?Dokazi nam suprotnoJutros Te, skruseno molim, BozeUvjeri meda Tvoja Ljubav i MocVeneciju spasiti moze. “Rijeka bez povratka”18.11.2019.

predaja

Osjecam se izdano.Mozda od samoga sebe a mozda i od osjecaja da je sve moglo biti drugacije.Jedna sicusna ideja koja je niknula i probila se kroz bezdan drugih.Polagano okupirala sve ostale.Do konacne predaje.Predaje koja nije imala zrtve,osim sebe samog.

Molitva sjaju

Tražio sam iskru svjetla iz studenca dubokog.Čamio po obrisima, kuta, tamnog, kamenog.Hvatajuć se za nit stiha, konca, tankog, svilenog.Razabirući svjetlo lica, toplog sjaja, uzvrelog. I blagi nemir, duše krhke, na koži se osjetio.Što no bješe, svjetlo dana, što me noću posjetilo.Što sad glavu na panj mećem, jer sam se dosjetio.I iz srca, pjesme ove, na tvoj glas nadmjestilo. Al znaj da tajna biti mora, osmjeh lica, ovog stvora.Ako odlučiš da djelo, mjesto riječi, bude dio dogovora.Uz tonove slatkih riječi, radost, muku, našeg čovra.Razmjenit na način neki, tajna je bez pogovora.…

Pieta

Svijetlo svijeće palim u noći ovoj tamnoj Punoj boli ponosa i sjete Na oltaru tvome Domovino moja. Svijeću palim za bojovnike od stoljeća sedmog Mačem križa Zastavom slobode vjere Ovjenčani Palim svijeću za djevojačke kose umorene Pletenice u Hudoj jami zazidane Rukama voljenog neraspletene Oproštajno majke pismo djetetu u utrobi ugušeno. Palim svijeću za Slavoniju zemlju granatom zla preoranu Liku izranjenu napaćenu Posavinu ostavljenu Bosnu šaptom palu Hercegovinu i Zagorje jamam ispunjene Dalmaciju morem oplakanu. Snivaju i mole za nas Sinovi i kćeri Krv života izgubiše Dušu i srce nisu…

Izrasti iz neznanja

Ne veži se za suzu iz oka ledene vrhove ću prijeći sigom otkinuti riječi sroka ogoliti mržnju ljubav doseći Bešumno zrakom orao kruži glatke su litice, a vjetar južni visove tišine s krilima združi sudbina samoće krik je tužni Rasparaše nebo oštre kandže srce krišom zaplakaše, slijede grabljivice kapljice krvi svježe strijele odapinju misli bijedne Pod krilom pulsira svijet, nebo je vječna tajna –  da bi razumio let, izrasti iz neznanja

Te(k)st klasa

Buraz S riječima vještam sam Kao s inteligenijom nasa Vjeruj mi da nema ti spasa Preporučam ti da bježiš poput pasa Ako očeš savjet.. samo dodaj gasa Naravno daje ova pjesma napravljen bez basa Iz rukava nisam izvukao niti asa Baš me zanima kako bi na reagirala masa Mislim da bi se jako brzo napunila kasa

Nebeske mlaznice

Dva jezera probuđena, snena uznesene tišine zvijezde Danice- Još uvijek sjaje k’o voljena žena što čuva tajnu pisma na dnu ladice Rekoše, ostat će zarobljena, sama, u vremenu što gradi bijele tamnice, ne ljubi više; a oči žive nebo listaju, k’o tisuće kometa s kišom blistaju Da je vrijeme što nekad  je bilo, sada sačuvalo ritam riječi, ljubavi i sklada, poklopile se bi se kazaljke istog sata doletjela bi na prozore zvjezdana jata Otvorila bi ona dubokog zdenca vrata, s litica plavetnih more bi poletjelo tada, u vizuri daljina blizinom bi…

IMAO SAM TALENTA

mene je izbjegla u prezentu ja osjećam dah ženskog saučešništva nitko me na svijetu ne treba kao ona ništa se nikad neće promjeniti sada znaš što želiš samo moraš ići za tim ne mogu vjerovati o čemu razgovaramo imao sam talenta i još ga imam  mislim posao napreduje ali najam je istekao  čovjek se rađa da umre  bila je tu od kada znam za sebe ja sam uostalom papir kategorija koraci zaboravljenog djetinjstva donose spokoj  glazba nije samo odraz našeg raspoloženja uvelike je i odraz našeg karaktera  koja sadrži nešto…

Kategoricno odbijam

Kategoricno odbijam zivot kao posljedicu okolnosti, moranje i primoravanje, biti kao ostali, rob drustva i iscrpljena sjena samoga sebe…Odbijam hladne poglede i prezir, ljubomoru i potcjenjivanja, odbijam sve sto lako gubi svoj sjaj i sto traje nekih “pet minuta”…odbijam muskarce koji su slabici, zene koje su isuvise raskalasene da ukljuce mozak…odbijam lovu i lovatore, sado-mazo mocnike…odbijam nastranost i ateizam…odbijam ludilo 21-og vijeka koje se zove egoizam, odbijam one koji ne vide dalje od nosa, ne vide bliznjeg niti siromasnog, odbijam svo to natjecanje “ko ima vise”, odbijam biti dio masine…

Duša i maslinova grančica

Kako je moguće biti mir drugima, dok u sebi nosim tolike nemire?! A ipak, mnogo puta u životu doživjeh da mi kažu da smirujem. Čak i onaj što mi donese nespokoj reče jednom da ga smirujem. Znam da više nije isto s njime, a drugima još donosim mir. Poplave osjećaja ljude razaraju, a maslina u mojoj duši najavljuje im neku nadu. I dok je Noina golubica donijela vijest o kraju Općeg potopa, u naše doba općeg potopa društva, potpunog gubitka osjećaja za sve lijepo i vrijedno, pitam se kako ta…

Nisam dovoljno zreo

Nisam dovoljno zreo Za raskideonih tromesečnih,ali ni višegodišnjih,površnih veza. Za odustajanjeod ljubavi. Za prihvatanjestvarnosti,koja mi govorida treba da joj se povinujem. Za bežanjeiz zemlje,koja polako,ali sigurno,propada. Za žrtvovanjesvog detinjstva,kao Avram svog sina,na oltaru zrelostii u čast prebrzog odrastanja. Za bezuslovnu predajusvakodnevnici,koja me budi ujutru,pre devet,novostečenomradnom navikom.I uveče me uspavljuje,pre ponoći,kako bi me odmorilaza naredni,svaki dan. Za dnevniku pola osam. Za neigranjesa ostalom decom,koja me čekajuu parku nezrelosti. Za iščekivanje decekoju za ručice vodeneki drugi roditelji,dok ja svoju još uvek nemam. Za izdržavanjediktaturenametnute očekivanjima. Za izbegavanjekvarnih udaraca,koji najčešće dolazeod bliskih prijatelja.…

Plavi sjaj

Oprosti mi svjetlosti, novog dana.Oprosti mi , što dušu hranim, tvojim bolom.U stihove ga pretakam, noć mi je besana.Dok mislima šetam, tužnim molom. Znam, nije fer, da u plavoj tvojoj boji, tražim spas.Al ipak ona mene vodi.Ka pjesmi srca, koja traži tvoj glas.Rasprsnuta u mašti, na prosjaka svodi. Koji moli, samo jedno, da ga se voli.Zlu slutnju kobnih ljudi, koji kroje sudbe naše.Otjerah iz puste mašte, pune boli.Samo osta, plavičasti sjaj, što tugu poznaše. Oprosti skromnom stihu, produktu uma.Što trznuo se na tvoj sjaj.Znam, priča tvoja , nije moja.Al ipak…

Tek onako usput

Nije me briga Nije me strah Neka boli Nije mi stalo Zarezi života paraju dušu Broje se u prolazu kameni od soli Ono šta ostalo je. Ono što nitkome nedam Što je moje u nutrini Grije dolove ravnice stijene Pute duge Sve što je moje. Ostavi me Tek onako Usput Odmorit mi je Kupim izgubljene tragove na cesti Tek onako Kao da me nema Kao da te ne volim Sviće Gotovo je Plavo more vrije pjeni Kako naći duši zaklon

Dnevnik

Čuješ li zvono dragi? svetost podneva, požuri, imaš još vremena zapeti vlastitim jedrom, otplovit polove i zemlju u mržnji  svojoj, isprazni džepove od kamenja, ako su ti  Ikarova krila U Sunce ne gledaj  – strah od pada i leta? visina ne zapovijeda! Ispravljaš krive Drine vremena, radi kao te volja, sloboda je u okovma kova oko misli zapetljanih podne je u svetosti dana a ponoć već otkucava…

Životi

Jarebica grivna kamenjarka Kadulje vrijeska litica kraljica Ljepotica vječna neponovljiva Pripitomit se ne može Ne da U kavezu kokošinjcu Slobode nema Zarobljena umire. Lasice vrebaju hitre Žedne duše Krv piju. Ćurani otimaju se za hranom Neki u bijegu slomije nogu Braća ga ubiju. Lija se podmuklo šulja Traži rupu u kokošinjcu života Što više vratova zaklat Odnijeti koliko može. Druga i druge nema i nitkomo nije Davi se vratovima Napuštena sama Blago kući u kojoj nije Odvajkada lovi vreba Njome nitko rod nije

Kokošinjac moga doma

Kokošinjcu moga doma s radošću su koke nesle, u njemu mir je vlado nitko – nikog nije klao, jarebice i fazani  lasice i ćurani šetali su pokraj koka pjevalo se iz šumarka ptičjim pjevom od uranka a i lija repa duga u dvorištu je bila druga, zbog nje oroz nije plako’ u dvorištu je sretan zemlju zagrebao kad bi svoju  koku zaskočio! Meni ova slika osta’ i nek’ je jer u kokošinjcu moga doma nije bilo niti mržnje niti bola!

Pola u jednini

Vrijeme namješta zemlju k’o jastuk prije spavanja, pod glavom kamene tišine utroba bučno ključa – vrije čovjeka razum plače i smije se nejaki smo  sad –  k’o i  prije nebo  prisvojeno okom skriva vješte zamke uma izabereš misao volje svoje prisvojiš  k’o da je  tvoje uzmeš početak istog kraja istog pitanja –  onda i sada  tko si ? što si? Čije je more šuma trava, jeli u  čovjeku mudrosti,  da podarenim zemaljskim putovima vlada htio bi i nebo pokoriti mišlju vaga dobra i zla – uzaludna nada od nje se…