Pokošena trava…
podsjeća na divlje ljeto,
na vehemeciju oporne bitke,
pala je Hanibalova garda;
otkotrljala se tisuću i jedna glava,
i lavlja hrabrost sada spava,
pod pokošenom travom;
priroda, izgubila je urese, bogatstva,
stropoštale su se kapi praporaca i majčine dušice,
ostale su očice prirode gledati stravu i užase.
Pala su djeca poljana zelenih,
izvršen je genocid.
Pokošena trava vonja
kao krvca pogaženih života
u nosnicama egzekutora,
u bitci nema različnosti,
svi su jednaki,
iznutrice se bratimlju i grle,
pokošena trava, vonj je sudbine.
U bitci nitko nema tutora,
svaki svoju glavu brani i kloni od rapira boli,
svatko za se bodri i živi i umire.
Miris sjena, miris strava,
tisuće je bića izgubilo domove i živote,
poljeću, trče, plaze i u mukama odlaze,
srčika ozljeđenog bilja vapi i nada se,
sve skrivila je kobna kosa ruke Smrti;
njen prizvuk za nas je suha travka, cvjetić izmožden;
pune rasuve mrtvih tijela (prazne olupine),
obrok su želuca četverostrukih,
i stostruki urod što niče na razorenim zidinama prošlosti.
Novi pomlad, bića su pakosti,
machina što proždire rep i početak svoj.
Iz revolucije pokošene trave, niče još otrovniji roj,
pleme što vodi nove ratne dileme,
pleme što ponavlja grijeh prošlosti.
Pokošena trava na drvenim rasuvama,
egotični je miris u nama
i raste kao i naša mana,
da proždiremo sebe obmanama.