Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Kad mi dah zastane u grlu,
i crnina ispuni snove,
ugledat ću veliko sjajno drvo
i na njem jabuku zlatne kore.
Ostat će mi samo sjenka,
što se surva u dolinu zvijezda,
samo bol dušeka saliven u dubinu zjenka,
lovim žar ptica gnijezda.
Igram se lovice, skačući s krijesa na krijes,
nosi me svaka sunčeva zraka,
budim se treptajem Fenjera,
jezdim dolinom krvavog maka. Razbijam drveni lijes,
i izranjam iz dna raka,
obuzdavam svoje naravi bijes,
otkrivam srce svoje pokriveno sjenama!
U minsko polje Edena,
u gorje srca ledena, sišla je duša.
Do ruba Svetog jezera,
do kraja svjetlucavog gejzira,
doplovila je sjenka sanka,
sva u ognju radosti i nadanja.
Prekrasna pjesma!
Pozdrav