Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Oko mene usta govore,
sada hropću od novih boli, i užas sada sopće
na stratištu gvozdenih okova.
Podižu visoko ruke (imaju visoka čela)
predaju se zubu sudbine,
dodiruju prag raja neba;
stupa freska stratišta Goyina,
svira zvijezda orkestar,
premiru od straha turobne maske,
Ne! ne želim vam nauditi,
ne želim vam ništa!
Drvored visokih jablana,
kao poginule su duše revolucije,
stratište bijednika
i tmurna java nesretnika;
svi podižu ruku,
pred strahom od uzničara,
Užas! su perivoji vječitih zarobljenika.