O čemu ječe svirale plandovanja i dosade,
u kojem duru prebiru prsti vrat zmije pernate,
u kojem molu krešti žar ptica polifonije?
O ljepoti, o ljepoti,
o strahoti, o strahoti,
o prvom cvjetku na trncima mraza,
o uskrsloj gori pjevaju roženice!
Ljepota, nitko joj ime nije spoznao do kraja,
prozračna, kao perce nošeno vjetrom,
kao prvi cvjetak cvjetnog maja,
lagana je…
Teži gram perja i miligram paperja;
o ljepoto, ljudi, preklinju ti ime,
jer si prizrak zračni visoko nad svime
i sjenka sanka kamenog spavača;
groznica si što požar krvi pališ,
vrućica što mi moždane kida,
patnja za naivno srce,
suza mjeseca što kaplje u predvečerje,
zadnja muka pakla.
Ljepota je miris od kog boli glava,
udes mladića, umet duše.
Ljepota je opojna snaga prolaznosti,
žigica što u noći najjače sije,
od ljepote boli glava;
ljepota je ozloglašen lječnik,
red usred kaosa, kaos usred reda.
Urlik nad poljanama i gorjem,
uspavana ljepota spušta se međ’ ljude
i mulj dima u suzi oka sprema;
namiguje zjena plavog neba.
Robovanje slatko za pobornika ljepote,
ti društvo kvariš i otklanjaš leće,
čovjek je kratkovidan i zato bez sreće;
crniš gore dostojanstva, koje su ionako mračne,
beskoristan si ures za srca nijema.
Od tebe, pali su proroci,
i onaj Veliki na gori,
kom ljepota ruglo, utkala je u pore.
Ti si mrki pas stražar,
božanstvena praznina;
padaju svi pred tobom,
od strava, gubi se vapaj očaja,
kako si jaka, kako si divna
o prokleta bila ljepota.
Patnja, patnja i samo patnja,
lanci gvozdeni, gorući konop,
ni uskrsla gora pred tobom ne zna,
moć što skovaše je bogovi,
prokletstvo što sabraše je u kutiju Pandora.
Ljepoto (o zanosu) lavlja si rika, al’ i mišji uzvišen cik,
paukova mrena u kojoj love se muhe
pa i onaj leptir što frulu svira.
Zavela si me ljepoto ( skrletni cvijete)
rikat ću u patnji,
cijukat ću u robovanju.