Nedostaje mi jesen, a tek je vrelo ljeto; nedostaju mi sve te divne boje
prolaznosti i krhkosti, svi ti bogati zalasci sunca u krošnjama drveća,
sva ta tama i sivilo nebeskih oblaka. Užasno mi nedostaje jesen!
Promenade u kojima su kapi isplakanih suza s nebeskih svodova
razbistrile vidike i putove i utrle srednji put prema nostalgiji,
put prema osjećajima, nedostaju mi.
Sav taj govor kapljica kiše, sva ta melodija padajućih bisera
razasutih stazama, nedostaju mi.
Uspavanka kiše i meki jastuk magle, krepak su san u trudna poslijepodneva.
Snovi se razbistruju i ostvaruju u jesen; i najluđe fantazije pronađu
svoj vlastiti put, svoju vlastitu slobodu.
Duša propeta sluzavim granama drveća, skuplja kao paučine snagu
gledajući u nebo, iznad neba, iznad svih tih nebesa.
Iz zgaženih travčica, kotrljaju se i skaču kao žabe rosne kapljice suza.
Duša pronalazi svijetlo, duša pronalazi svjetlo svjetala, plamen vječitog mira
u bjednu jesen. Užasno mi nedostaje jesen, uspavanke kiše, promenade
i krhkost prirode pod napudranom perikom.
Tek je vrelo ljeto, a nedostaje mi jesen, sve te divne boje, svi ti zalasci sunca
u krošnjama drveća, sva ta golotinja istine.