Poezija.Online

Snilo mi se noćas

da bura vije hrašće,

vjetar slutnje za mjedenim dovratnikom dahće,

gvožđe ratnika past će,

u dubinu, u mrklu tišinu ovčas.

Zlatni nebeski Kerubini,

sipat će vatru s dijademe svemira,

kotlovi užarene srdžbe u tišini,

zalit će grla nemirna.

I vrcat će iskre,

i prašina će ugušiti sunce,

s kraja svijeta zavijat će trublje,

konjanici s plamtećom čežnjom i hrabrim srcem,

jahati će zvijezde padalice,

alaj svijete, alaj braćo,

alaj propalice!

Snilo mi se noćas

kako malj s ledenih visina

udara u podbuhlo lice zemlje,

odbija se od svih mjedenih bokova i krivina

i nastavlja tući i mučiti podjarmljenog roba,

sudbu krhati i zalogaj spremati moćan,

zalogaj za pokrstiti pogane kutove i jazbine

ovog zabačenog kamena usred sjete.

Prolaze sunca, prolaze mjeseci,

gase se krijesnica s crna platna,

gubi se sjaj nebeskog srebra;

blaga moć maestrala

raznosi posmrtne ostatke,

pepeo i prašinu bitke i jaza,

zmijurina što bježi s istoka na zapad,

naznaka je kraja.