O misli grozne,
o misli pozne,
otjerale ste pjev srca moga!
i na divanu mnoge misli bole,
ko usijano željezo pod maljem sjaju,
o misli čulne, o misli spolne.
Strahotne su želje misli ustaničke,
ranjavaju dušu, u mulj gaze čistoću srca.
Misli lude,
misli tašte, misli bludne,
povećajte plamen moje mašte,
dani ste tegobni,
puni muka, puni straha,
puni tjeskobe.
I u trk me tjerate da razbijam,
i usijano željezo rukama vijam,
vihor ste iz kog’ pobjeći ne mogu,
zašto imate takve zube kljaste!?
Vi ste buka i lelek frula,
zajedništvo svih naših čula,
plot kontradikcije,
o kojeg se spotiču bene.
Snaga naših misli, rasklapa nova carstva i obzore,
premješta planine i oživljuje praskozorja,
al’ iskrom munje osljepljuje pravednika.
Mnoge misli su obmane,
netočne, crne, suhe i bogohulne
i grješna patnja našeg mesa,
grč srca i tjelesa,
od teških misli,
šija se poti,
strašne su misli živih ljudi.
Misli tašte, kada ćete obući druga ruha?
Kada se dijete Mrtvog Boga ponovno rodi.