Gledam starca
što još uvijek u okaminama sjedi
i zaboli me glava,
jer sam uhvaćen u tolikoj bjedi.
Prolaze godine, prolaze dani,
prolaze trenuci naše žestine,
prolazi doba gorčine,
svijetlo žudnje i mrak tišine,
prolaze mjesečeve mjene,
prolaze sunčeve smjene,
u naša tijela, nastanjuju se duhovi starosti
(životni zvrk se sažiže i prožimaju pomrčine),
a starac na divanu nepomično sjedi
i prati pogledom divlje vrijeme.
Gluhi i slijepi starac,
sjedi u mjedi
u mjedenoj stolici
u košarici mira sjedi
taj sijedi starac
i ne dotiče ga ništa
ni ruka ljubomorne hore,
a časti ga maslinova dijadema
i krepkost i uzoritost časti.
Ovaj starac nije ganut s mjesta
i ostade u njem sabijen svemir,
ne dotiče ga nemir
ni žišci prolaznosti vremena.
Dok drugi umiru, on ostaje vječan,
vječna krjepost duha razmetna.
On živi u santi leda
kao drevni Metuzalema.