U ranu zoru dok je mlado sunce još spavalo,
dok su bijeli istočni oblaci nebeski, bili mekano
uzglavlje od perja zlatnoj kosi, ljuštio sam biser duše,
dubio na vrhu slobode. Misli su se rojile kao morska pjena
i do skuta mojih valovi su donosili morske sirene, a duša
prosto krilima vinula se u nebesa.
O! kako su misli bile moćne! i tišina u kojoj sam dubio kao mrtvac pod zemljom. U beskrajnjoj tišini, u dubini bez dna,
u hordi bez trunke boli, tup, penjao sam se na najviše izbe
i plivao svim tim krvavim i mutnim morima, svim jarcima
i potocima zamućenih obraza iz vatre srca, iz vatre moći.
Preskakivao sam zvijezde i golim rukama grlio hladnu svijetlost,
hladan sjaj. I lice mjeseca, dragao sam i cjelivao kao najmilije dijete i cijeli svijet obujmio grudima; nikla je u meni klica slobode i izdigao se nad oblacima svijeta i razorio ljusku sputavanja, vratnice životnog okvira.