Iz želuca suklja vatra,
kuha se u kotlu otrov boje smrti,
moj želudaca riče rumeno,
sada ropćem od novih bolova.
Biju se zmije za prevlast,
štrcaju otrovi po stjenkama,
cvrči i sopče kiselost života,
nadimlju se mjehuri u magmi vulkana.
Ja trpim bolove i sa mnom pati i srce i duša,
i samo buncam i užas me hvata,
priviđaju se zlatne dijademe,
i bol me satra kao gnjiloća sjeme,
u meni su patnje od kojih se štuca,
užasne kolike i grčevi,
ovdje me muče
i ne pomažu nikakvi miomirisi (ljekarije),
mene je strah teških porcija.
O kako gude moja crijeva,
sva poezija, u meni se kuha,
ja sam ovdje muka duše i pakleni kotao tijela,
u meni je središte pakla,
središte urlika i patnje,
u meni raste ambis!
I svira ritam krampa i motike iz kalifornijskih rudnika,
to vragovi razdiru zidine utrobe moje,
ne bi li našli zlato plameno.
U želucu punom bludi, vare se zelene ideje,
kotrlja se kaos, patos i bombastika,
o ljudi, narodi, mnoštvo, da sam samo zdrav,
vodio bih vas u zelene pašnjake,
i suncem okupane gajeve;
ali ja sam mrak,
i ubijam čovjeku ljepotu i sve čari,
ja tražim ambroziju i medene slađi,
napastan sam poput stjenica
i razdirem put do svetih hramova,
ja sam tama i žderem neoskrvnjeni mozak male djece,
i oni što pale, što ruše i ubijaju,
slušaju mene,
moj urlik i glasno stenjanje.
Ja vladam strahom srca i pomutnjom mozga.
Moje stenjanje je štap i palica nad narodom,
srce ni drugi organi nisu jači od mene,
ja vladam svime i bog sam bića,
i tjeram glad i ludost u čovjekove kosti,
ja sam kaljuža i sumporno jezero
u kojem se nalazi kraj i nikakav početak,
u meni umire vijek,
glad sam što napasno plijen čeka.
Moj ideal je žderanje
i razdirem šume pjesama
i bijem lavove ljubavi,
ta ja sam vladar moćni,
i glad što tjera u ludost.