Snivao sam noćas duboku vodu
i kamen oko svoga vrata.
Jezdio sam morem suza
i dotaknuo dno bez daha;
utapao sam se u krupnom kristalu suze.
Na dnu u školjci, u sjaju bisera,
vidio sam odraz utopljenika, blijedog i podbuhlog,
odraz davno izgubljene duše i obujmila me jeza,
strašna bol i rastezanje,
jer me neman dubine raščetvoruje
i vuče moje tijelo na sve strane
da pluta nemirima dubina
kao prokleta duša u bezdan.
Dubine suza, dubine su gorke boli,
boli neutješne, boli vječite.
More je bezbroj isplakanih suza,
suza gorke boli, boli neutješne, boli vječite.
Dno je puno potopljenih duša,
zarobljenih u kristal muke;
svaka suza, karika je lanca,
s kojim sam vezan za propadanje;
svaka suza, mlinski je kamen,
koji na dno vuće živuću egzistenciju.
Snivao sam noćas stvaran san,
san koji se ponavlja, san koji je realan,
san o suzama, o moru suza,
neprekidan san atrofične tuge
i dotakao dno kraja,
dno zbilje,
dno istine.