Dinaro, majko planino!
Kotare djedovino mila
tvoja bol me probi žmarkom grguravim
kao tvrdi kamen i oštri zrak besane sanje.
Bježim u gorje
gdje je život krut,
gdje je kob zakon, zakonska sudbina,
gdje vlada kamen, gdje su putovi dugi.
Bježim u tebe, u grob bez cvijeća
i svijeća, bez riječi.
Volim!! tvoje tvrdo srce što sušta je zbilja,
volim svoj humak kamena tvrda.
Blistaju žege, nestale su rijeke,
nestala su biserna jezera,
a stijena žeđa, suha grdna stijena.
I samo jedan kap rose s tvoga čela,
kora kruha, zrnce vina
i oblog meda,
za mene si hrana, snaga, moć.
O golema gromado!
O kameni davni druže,
o planino, sin sam tvoga neba,
djever tvojeg sunca,
list tvoje gore i šume.
Plačem zbog tvoje divne kose,
žao mi je modre dalji i planine.
Još te se sjećam, u zdencu uspomena
tebe i kupelji vedrijeg kisika.
Još te volim iako te plameni jezik lizne;
dajte da ljubim tu varavu dalj!!!
Odlična pjesma, lijep poetski izričaj!