zrnje bisera

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

prisjetim se

praške kuće koja pleše

i osmijeha sa svom boli svih slova

u dva puta po dvadeset godina samoće.

pomislim se.

slučajnosti ne postoje

i stigne beskućnica

u plavoj bluzi s kiflom.

stignu anaesthesia i geto.

porculanska izmaglica sve ovije

topla poput placente.

ne možeš se računati

kao konstanta na dirkama klavira

nisi jedan od maga pod Zvijezdom

kad ne prestaju bijesovi ratova

kad trupla vrište životom kojeg nema

kad riječi ubijaju te gorke napokon

i živiš s njima kao da nisi pogođen

a jesi

i nisi više

umro si

i odlaziš

odnijevši sa sobom sav jedan život

poslije kojega postaješ proziran

i ne vidiš se.

nisam si

i odnoseći se odlazim na splavi Medusa

s kovanicom pod jezikom.

možda su ovo posljednje razumljive riječi

koje nisu kvadrati što se bukom kotrljaju

možda su dio gotičkih akorda

u dočekivanju quattrocentoa

a možda ova pomama za sjećanjem

morbidno ugravirana svakome

bude prolegomena

onome čega još nije.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting