Majka nije znala o majci.Nije znala ni najdrazi parfem, ni jelo, ni zasto je ucinila to sto je ucinila, zasto je tako nenadano otisla, bez pozdrava, bez rijeci. Provlacile su se tu razne teznje, nemiri, uzvici, optuzbe da je nemarna, egoisticna, bezosjecajna. Kroz tudje se oci moglo jasno izopciti zenu koja odluci napustiti vlastito dijete, pa i nakon otkrivanja gorkog okusa prevare. Razmisljala sam cesto o njoj. Znala sam koliko je lako ukalupiti se u oblik vlastite tuge. One u kojoj vise nista nije bitno osim tebe samog. One u kojoj odlucis otici bez odlaska, ne ostaviti ni pismo, ni trag ni rijec pozdrava. Odlucis nestati jer mozes. Jer je nekad lakse nego objasnjavati sve. Neke su greske tolike da ne ocekuju okretanje nove stranice, vec cijele knjige. Razmisljat cu to godinama poslije, dok je majka u jednoj poruci otkrila vec davno izgubljenu sestru, onu s kojom je povezana nevidljivim linijama, kojoj se nikad nije priblizila. Cak ni kad je otkrila kako je umrla, jer kazu kroz zeludac prolazi sve. I okus boli i prevare. Probavljas dok vise ne mozes. Kasnije to nesto naraste u tebi jer prelazi tebe. Tvoje granice. Granice koje jos nisu jasne, izbrazdane na izmorenim rukama jos jedva prisutnih starih ljudi. Odzvonjene zvonom crkve i prodornim pjevanjem s minareta. Da, granice su tu. I mozemo ih prijeci. Ali jos su nama te zivice, bodljikave zice. Rasplicu se i nemoguce im je odrediti pocetak. Jer svi smo mi u svima. Nijedna zica ne moze zaustaviti saplitanje koje imamo jedni u drugima. Previse nas je svih u svima. Nemoguce da se odredimo i odvojimo.
Zenska linija
Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote