Tek zadnje kapi s krovova
cijede se tupo udaraju
u tišinu bez kraja
U smiraj tonu bez snova.
Vjetri iznenada vrisnu snagom svom
Uvlače kroz ključanicu
u dušu vatru živu
Pustoše ognjem što tinja od juče
Prohuje utihnu
samo trag u kostima ostane.
U gluvo doba noćima bez sna
Jave se tiho a kao da neće
Odnekud dopiru iz mračne dubine
Pričaju priču o ljubavi jednoj
što bila je davno
dok šum vala
oplakuje stijenu golu.
Ne plače kamen
Suza nema
Slano more sa njega se cijedi
Vjetri lude
smrznutim putima posutim solju
Krik galeba još se čuje
U nebo leti