Vjerujem u ljubav.
Nije mi dano
živjeti je u dvoje,
ali čvrsto vjerujem u nju.
Ljudi vole.
Neki sretno, neki nesretno.
Čeznu u samoći,
ili grade zajedničku sreću.
Neki žive s onim tko ih voli
unatoč tome što im je u srcu
netko tko ih ne voli.
Drugi vole onog s kim su
čak i kad znaju da oni sami
nisu u njihovom srcu.
Vole bez obzira na sve.
O, da, kakva god bila,
boljela ili usrećivala,
vječna ljubav postoji.
Pa kad tko kaže
da u nju ne vjeruje,
ne vjerujem u to.
Te riječi znače da boli
netko iz prošlosti,
ili da ne vjeruju
da je njima suđena,
ne ona udvoje, sretna.
Može značiti i bijeg.
Zastrašujuće je osjećati
da bi nekog mogao voljeti
onako potpuno i silno.
Uplašiš se ozbiljnosti,
probude se nesigurnosti,
uvjeriš sebe da ne može,
da to ljubav nije.
Bojiš se nade, pa stisneš srce.
Da, znam, donekle zvuči
kao da opisujem sebe.
Možda bih i mogla
povjerovati u nju za sebe,
ali premalo mi je jasno
da bih se usudila.