Ustani A. Antunoviću iz groba, spavaš u njemu tristo ljeta, zar ti ne čuješ ono!
– Koje ono Mare?
– Ono u našem docu što grmi!
A u docu Antunovića, nedaleko groblja i porušenog kamenog zaseoka, istom onom docu koji je branjen tisuću godina od Francuza, Avara, Tatara i Rimljana, Talijanaca i Nijemaca, dolcu branjenom od Turaka i Mađara, Srba i žandara, dolcu divnom, branjenom od braće i sestara, branjenom i od samih Antunovića, od nemani i oluja; u tom časnom dolcu jutros se zemlja crna trese.
Strašne nadzemne sile hoće u podzemlje da dopru. Izdajnik grabi crnicu, plodnu zemljicu Antunovića, potomaka drevnog Antuna Antunovića, Prvoga, Strašnoga.
Kad bager svojim velikim ustima ščepa plodnu zemlju poždere je u trenu, a onda je bože me oprosti ispljune u veliki metalni sanduk, posmrtnu škrinju za zemlju Antunovića.
Kad se škrinja napuni onda krene uz tresak i urlanje, izvlači je teški damper iz dubine doca na put, a onda daleko od doca Antunovića, za dobar puškomet putuje zemlja crnica, zemlja plodnica, zemlja vjekovnica, ode u daljine, za Judine škude prodana od strane izroda, potomaka slavnih Antunovića, ode u ničiji vrt.
Zemlja odlazi na zemlju Debelguzog Ćelavca, a sve njegova gospa gospoja nadgleda s prozora od vile, gleda jel’ zemlja A. Antunovića dosta sipka, jel’ mrka, valja li joj.
Ako ne valja vratiti će je Rosa Rospija iz svoga vrta, pa zna ona dobro što je zemlja, pa ona i njen pritrus su strigli ovce
i koze čitavu mladost, ma što mladost, ma ostarili su strižući koze, ama bogami već su se počeli dobro fatati oko zelenih lijeski kad su riješili da se bace u politiku.
Ideju za to su dobili baš kad su se grdo navlačili na kamenjaru koji žulja lebra (čitaj rebra).
Od tada do danas puno je vremena prošlo, a oni su eto jedva ovu veliku vilu dobili za žute dukate, pa pošteno donijeli dukate, pošteno ukrali − pošteno uselili u svoju vilu.
Čim je Rosa Rospija otvorila prozore na vili, dade joj se oko razroko baciti niz svoje vrtove široke oko vile.
– A vidi, vidi tanke zemlje braćo moja mila. De, podebljaj mi tu zemlju Debelguze ako misliš glavu na ramenu nositi!
I tako mic po mic, poslao je jutros mužjak tešku mehanizaciju, njen dilber dakle vrli, u Antunovića dolac, dolac pošteno otkupljen, pošteno prevaren, pošteno oskrnavljen.
Što će brate zemlja u dolcu Antunovića, kad ih više nema na zemlji. Otišli pošteno pod zemlju braneći svoju rodnu grudu i dolac, raselili se, ne množili se, ne dostigli nidokle, i eto tako, dolac pripade Rosi Rospiji u ruke.
Čim je ona ugledala dolac smrknu joj se brate pred očima tolika zemljetina, tolika dubina, tolika širina. Padoše joj naum drenove kuke i teške motike, i one kozetine, i mrke šalvare od kozje kostreti, i nečešljana runa i starinske grebene strašne…
– Ma ovu zemlju mi nanesi oko moje vile viletine, a dolac zatrpaj posle kamenom, poravnaj ga da ga moje oči ne gledaju, da imamo gdje našem zetu kuću graditi novu , čuješ li me, hrđo!
I tako, kako su dani odmicali, damperi su vozili i vozili svetu zemljicu, dolac je sad izgledao kao pustara, više u stvari kao mjesečev dubok krater, a vila od gospode Nemajkovića sve je to bila ljepša i urednija.
Nasadiše robovi od Nemajkovića maslinike oko vile, nasadiše egzotično voće, zatraviše zemlju Antunovića, platiše par odvjetnika za svaki slučaj, neka se znade tko sad vlada brate mili, pa sad je naše vrijeme, pa ničija nije do zore gorjela.
Skoči na to Antun Antunović iz groba, sjami sjekiru plankaču, pa onako tanak i strašan jurnu prema svome dolcu. Poče plankačom tući po bageru. Vatra sijeva a zemlja se trese, nek’ se vidi da nas još imade. Ako neće mladi Antunovići braniti dolac, onda hoće bogme stari iz groba.
Nećeš Roso Rospijo niti ti Debelguze sanka usniti na mojoj zemlji, dok je mene živa, ili bolje reći mrtva;
Bogom ti se kunem!
Va slavu i čast – va slavu i čast!