Trubadur

Nasmijat ćeš se i nećeš

pusiti sebe da proviriš

iza kulisa učtivosti.

Baš ti pristaje dobrodušnost.

Ostavljaš snažan umjetnički dojam.

Ali bivaš uskraćena saznanja

da baš iza toga postoji drugi neko,

možda suviše čovjek za tvoju plastičnu prirodu

za tvoje umjetno biće za  tvoju kulturu

prosranu tom istom formom.

Društvo smo klasno-kastinskog kolorita

rođenjem obdareni svojom bojom.

Čini mi se da nisam odavdje.

Nekako sam bezbojan za ovo šarenilo.

Rat boja. Pomodarstvo crvene, zelene, i drugih.

Proći ću kao i obično. Bježeći mislima od tebe.

Proći ću i lagati se da

moje osvrtanje nema veze sa tobom.

Tako si lijepa. Tako si sočna i zdrava.

Tako si odvratna. Ne, ne želim misliti,

jer i bez tebe dobro znam gdje mi je mjesto.

Sa tobom sigurno nije.

Suviše sam bezbojan za tvoju zelenu.

 

Pustila si bijelu ruku kao i obično

da slobodno zasvira zrakom.

Nijemo sam te ispratio kao svagdašnji događaj

što se ofucano i prečesto ponavlja.

Možda si zadovoljna otišla na svoju osunčanu stranu brda,

tamo gdje ocvate kada kod mene okopni.

Ustaješ, osim nedjelje svako jutro,

vjerovatno ne spavaš poslije izlaska sunca

što te blago miluje prvim zrakama.

Prija ti njegovo umiljavanje i uživaš

kao da svakog jutra sa tobom sevdiše.

Kahva na balkonu. Spremaš se za posao.

Tvoja bogomdana osmosatnica te ispunjava cijelu.

Znaš, zaslužila si sve to, po nekim nepisanim pravilima.

 

Bježim od tvog ubjeđenja da si odrasla

samostalna, sebi dovoljna i sposobna žena.

Jedna od onih koje se zahvaljuju ljudskoj dosjetljivosti.

Ta, ljudi su ti koji su se odvažili na „igru bogova“

do tebe je samo da odabereš kojeg intelektualnog nivoa

muško sjeme u epurveti mora biti.

Biježim od tebe iako te potajno želim.

Krvnički. Pohotno životinjski,

tek toliko da shvatiš onu stranu koja postoji i u tebi samoj.

 

Biježim od tebe kao od Sutra. Budiš nelogodu.

Zbunjen sam pred tvojim likovima.

Sve postaje lakše kada se umotam u crni luđački ogrtač.

Postaješ mi bliska i više nismo u spurotnim taborima.

Ti ostaješ žensko, a u meni se probudi muškarac.

Sklapamo mir. Noćno primirje. Sve taktičke igre prestaju.

Samo ti i ja dok traje bunilo noći i beskrajne mašte.

 

Ne prija mi jutro, tjeram te od sebe i zavlačim se pod jorgan.

Dan mi je nepoznat, ne želim ga pamtiti po tebi.

Odlazi, pusti me da smirim sinoćnje sate

do večeras kada možeš slobodno doći.

Samo se tiho uvuci, znaš da već čekam.                            

 

                    (…)

Ne dolazi noćas, odsvirao sam baladu tebi spjevanu.

Nikad ni progovorili nismo. Koga više da lažem.

Bestidnice, ženska beštijo, odlazi i ne vraćaj se više.

Načinit ću od tebe nakazu kakve nema, samo da te se dočepam.

Skinut ću se sa tebe. Pocijepat ću da znaš svaku naslikanu tebe

urezanu u okvire svijesti i podsvijesti.

Ti jednostavno više nisi dostojna da budeš

prisutna u menim baš kao što nisam ni ja

dostojan tebe u tvom izmišljenom svijetu

kojeg nazivaš istinom, a ogradila si ga zidinama laži.

Gubi se, i ne vraćaj se, nikada više. Ne trebaš mi. 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting