Triptih: Ojadjena dusa

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

I. Majka mi na san dolazi

Vec sedmicama
prije nego svane dan
moja mi draga Majka
zdvojna i brizna, dolazi na san.

Pa me kori, majcinski blaga
zasto jos zivot besciljni zivim
pod nebom tudjim, nebom sivim
i potucam se od nemila do nedraga.

O, Majko moja predobra
znam da cekas da Te zagrlim
u Tvom tihom pocivalistu
u Tvom vjecnom prebivalistu
gdje ne moras svjedociti
bijedne objede Bijednika
O, mila Majko, ne mogu preboljeti
u dusu mi pakosti nozeve…

Pod nebom domovinskim
u groblju nasih pradjedova
dat cu Ti obecanje sveto
da cu braniti i Tebe, i sebe
od kaljuze u kojoj je sve
gnjusno, bijedno i prokleto.

II. Prostrijeljeno srce
(Tebi J.U.)

Kazi mi, Prijatelju dragi
jesu li Te ikad nozevi pakosti ranili?
Ah, nije to od jucer kako mi dusmanski cekici
srce cavlima probijaju, a dusu drobe nepravdom.
Pokusavam da prebolim; ne uspijevam–
i tugujem… tugujem… tugujem…

Pitam se, Prijatelju
sto motivira mutivode
kojima je glavna zanimacija spletka
i malomjestanska, prizemna cakula…
Sto ih tjera i goni-
Hipokrizija? Lopovluk? Primitivizam?
Nepojmljivo mi je kad se takvi stvorovi
zaklinju u Boga; u crkvi , skoro pa spavaju
a u svojim porocnim bicima
godinama taloze naslage: mrznje, gnjeva, srdzbe i jala
pa otrovnim mecima zavisti
sukobe i neslogu stvaraju
srce mi prostrjeljuju i dusu gaze ojadjenu…

Pokusah mnogo puta
rat taj bezumni okoncati; sjekire zakopati
(bezuspjesno, dakako!)
I evo,
vec pola stoljeca od pakosti bjezim,
no, sto vise bjezim, bijeg postaje tezim…
i placem godinama tuzna… ojadjena.

Nikad mi geslo nije bilo– Oko za oko, zub za zub!
To moze samo netko tko je okrutan i grub!

Nedavno, vulkan mrznje ponovo je buknuo.
Smrtonosna lava se obilato nadaleko razlijeva.

Zapanjena , tek sapnuh: Oprosti im , Oce, ne znaju sto cine!

Ti znas, Prijatelju dusmane od kojih bjezim
Svih ovih tuznih godina, Ti si mi utociste i Branilac,
Hvala ti, Druze odani, zauvijek – Hvala. Tvoja Nina

3.februara, 1970.
(Uz jednu gorku godisnjicu)

III. Opet u bijegu

Da mi je opet bjezati
odavno znadem
zadnje trenutke
i zrnca srece kradem.

Na obzorju ne vidim luku
dok brod u daljine plovi
valovi mu bokove tuku
a moje nedosanjane snove
u morske dubine vuku.

Opet u bijegu
a ne znam ni kud, ni gdje;
Jesam li zauvijek pokopala
i posljednje o sreci sne?

Hocu li Te, ikada vise
zagrliti, Hrvatska moja;
Hocu li igdje spokoj naci dusi
dok jarbole orkanska oluja krsi…

“Rijeka bez povratka”
U Dallasu , 20.2.2022


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting