Treća poema rukama koje nisam dodirnuo

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

Pričalo se da su ti krv
Negdje s istoka donijeli
Bugarski trgovci koji su
Svojim putevima putovali
Na daleki jug Srbije
I da su te ostavili
Budućem vazduhu gora
I jezera koje si samo
Ti još tada vidjela.
Negdje sa zvijezda
Pala ti je sudbina
U koju si kao u Hrista
Vjerovala još tada,
Da sve ima svoj početak,
Slijed i kraj,
Da sve ima svoje zakone
Po kojima se živi.
Po tim zakonima i ti si
Došla na svijet sa svojim
Od žara crvenim usnama
I ostavštinom predaka,
Nesvjesno i srećno
Gazila livade na jugu
I znala koja ti je bit,
Koje ćeš godine jesti,
A koja proljeća poput vode
Potiho popiti.
Mekane uvojke kose namještale su
Babe koje bi dolazile i prorokovale
Ljepotu iz tvog čarobnog oka.
I kao malo biće puno života
Gledala si često u zvijezde
Tražeći svoju u moru
Neuhvatljivih bisera visina.
Netko mi reče da nikada nisi
Voljela cvijeće u avliji
I da si zazirala od
Cijelog šarenila boja
Osim one koja bi te
Podsjećala na najdražu
Goru.
A kada su ti grudi postale
Zrele od godina nošenih
Oštrim vjetrovima
I licem ti prošaptala toplina,
Ipak si poneki cvijet ostavila
Da te podsjeća na šarenilo
Koje je tebi bilo strano.

Pričalo se da nikada nisi
Plakala pred drugima
I da je svaka tvoja bitka
Bila u tišini misli vođena.
Tko zna koliko puta
Su tvoje oči bile vlažne
Dok bi se hrabro smijala
I životu, ljudima prkosila.
Daleki su trgovci na padine
Tvog glatkog jezika
Sa sobom donijeli
I oštru ćud koje su se
Drugi bojali i pred
Čijim nogama su posustajali.
Kažu da si hladnija od snijega
Na planinskim borovima,
Ali da topline koja gori
Još uvijek nisu vidjeli
Onako kako je ja vidjeh.
Pomisliše da sam lud
Kada sam rekao koliko
Ljubavi nose tvoje ruke.
A život se morao tako
U tišini živjeti,
Da nekada nisi ni osjetila
Kako ti na jedan dodir
Kosa donosi godine
I u moru buke
Tišina postaje milija.
Nazvana je ulazila tiho
U tvoje od meda odaje.
Pa i kada su to drugi
Ispod oka kradom vidjeli
Nisu govorili ništa
Jer to je tajna tajnu
Posjećivala i voljela.

Pričalo se da si bila svoja
Najviše
I tuđa najmanje,
A čuvene priče su
Čuvene onoliko koliko
Ih tiho naši stari čuvaju
I kradom, o nama,
Daleko izgovaraju,
A mi smo to znali,
Ti si najbolje znala.
Rugajući se svijetu
Kao kakva Borisavova
Junakinja s juga,
Kožom su ti odzvanjali
Udari vremena i ljudi
Koji su krišom zagledali
Novi cvijet u avliji
Samoga Boga.
I on bi se mogao začuditi
Odvažnosti i drskosti
Koju si hranila
Kao što ruža hrani
Svaki svoj skriveni trn
Od grabežljivca i napasti.

Pričalo se kako ti je
Svjetlo noću upaljeno,
Da niz tvoje grudi
Teče slatka rijeka života
Koja klizi prema nutrini
I izvor je s kojeg ti piješ.
A u noćima i nisi sama,
Već negdje odlutaš
Nečujno kao srna
I blago uzdišeš
Puna neke čudne sreće.
Ali čak ni tiho,
Ni izgovorom se nije pričalo
Koga voliš
I tko se usudio voljeti tebe,
Tvoje od žara crvene usne
I vrelu krv
Koja te s istoka
Na istok donijela,
A da nije znala
Kome nosi ikonu
O kojoj se sniva.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting