Teški uzdisaji…

Teški uzdisaji i tmurne misli,
vuku se kroz mene, režu vene,
boje u crno sve što je drago,
traže od mene ovo duše malo.

Podmukao osmijeh mogu im dati,
jesam već jednom i sada ću opet,
odavno duše u meni nema,
ovo se tijelo za put sprema.

Ne zna ni ono gdje bi da krene,
i hoće i neće, krene pa stane,
otvara ožiljke, otvara rane,
moli sunce da više ne svane.

Puno je ljepše u surovoj tami,
ona nikakvu nadu ne pruža,
uvijek je iskrena sa mnom bila,
nikada mane nije krila.

Vrijeme je valjda da idem dalje,
zašto da budem kada ne mogu,
ne dišem odavno kako bih htio,
nadao sam se, a nisam smio… 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting