Nejako je, pa bludi, biće moje ludo,
onda kada joj ljepota ulicama brodi;
kao kad zrake sunčeve zaplešu, ili kad se zvijezde proljetne izroje,
pa mlado i staro za njom zboriti stane:
Melek li je,
ili nam Leilla Hišmaella hodi!
S nebesa li je to stvorenje došlo
ili ga Hurija u Širazu rodi! – Kada mi ponese Hišmaella divna, preko Mosalle smijavice dvije – ljudi tako zbore.
A kad ih primakne licu mome blizu, sav se od straha tresem – ko da mrijem,
a titraj na njima ledi oka zjene, kao kad slavuj pjesmu šesnu poji…
Hoćeš li da me ljepotom izgoriš? – pitam je, jadan,
u behutu jaku;
ko da mi srce iskočiti kani – pa ne znam;
u Džehennemu sam – ili plešem u Raju.
A ispod smijavica divnih što me mame, ljepotu života joj usne slave medne.
A ispod smijavica joj nausnice poje,
kao kad drozdovi mole teravije;
plači Šamsoddine Mohammadu sada, više plač, no tango,
ljubi srce tvoje.
Bravo, tako je lijepo!
Hvala ti pjesnikinjo. Ti si lijepa, a moja pjesma, onako 🙂