U san, u riječ, u pjesmu, u čovjeka. Jednom ću u smrt tako da i odem, pa ako slučajno umrem neka tako i bude.
Oznaka: Tužna poezija
Želim živjeti
Treba ponekad priznati poraz, podići bijelu zastavicu Nekad je gubitak zapravo dobitak Ne mogu se više boriti, umara me tofizički, tjelesno psihički i duševno Jučer sam se, doslovno, oči u oči susreo sa Mojom drugom ličnosti Patnjaboli Osobi koja je uvijek bila tu, iza mene Pod krinkom boli, pornografije, patnje i zalosti Dok sam putovao prema središtu zemlje Nikad nisam dodirivao dno Samo sam nastavio padati I onda sam shvatio Da dalje za vise ničega nema Da se dalje ne može Da moram stati Priznat poraz Jer dalje jednostavno ne…
Sinoć sam
Sinoć sam, jadna ja, Sanjala tebe ponovo Kako mi grizeš usnu I kako mi stiskaš ruku I kako me pakleno gledaš I šapućeš moje ime Sinoć sam, glupa ja, Plakala zbog tebe ponovo Jer sam se setila Mirisa tvoga parfema Koji je ostao na onom duksu Koji si mi dao Sinoć sam, prazna ja, U sred noći probuđena, Za tobom ponovo žalila.
NE DIRAJ ANDJELA
Ona je divna i lepa i dobra i nikada nije ni znala istinu da pravi andjeo ona jeste i dobra duša prava andjela, to nije znala nit osećala, već pomagala svima kome je mogla. A ti si zlotvore andjela napao samo zbog tvojih nečasnih namera i krila joj slomio i dušu povredio i telo joj uzeo za sebe samo, od nje nemoćne, dobre al’ tužne, za sebe, zlotvore, ti, samo za sebe. A ona mila i ljupka i dobra, kako je mogla da se odbrani, kad si ti jači i…
Sva ta nasmejana lica
Oslepeo sam od otrovnih reci, Posmatrajuci nasmejana lica Koja su zablistala poput bogatih lutalica Cekajuci izlaz zalutalih neznalica Da! Lagali su Dok su moju pamet ulagali Dok su moje srce nalagali Kretali se u potpunoj tisini nasmejani. S toga sam posao Posao u besmislen zivot , u beskrajnu patnju Kao urasla smrt u mojoj dusi . Vreme mi isteklo Srce mi je reklo “Hodaj polako… Polako u radost Besmrtnost, mi je pokazalo”. Nasmejan sam bio.. Dok sam mladost drobio Cekao kraj i smrt poljubio.
Moj privatni raj
Nek me drumovi moji sada povedu, mome domu, zavičaju dragu. Neka me tebi, dušo, dovedu, da spustim sjenu na tvom pragu. Neka me drumovi povedu, miluje me vjetar doma mog. Jedino mi daju utjehu, zelene doline koje stvori vječni Bog. Lijepo je vratiti se kući, gledati zoru i more kako se zlati. Gdje god da me život odnese, moje se srce kući vrati. Sva draga lica, plavo, bistro nebo puno ptica. Taj nebeski svod i zeleni pod. Vjetar maše haljine, pas laje pokraj kuće. Kakvo divno nadahnuče! Daleka stazo kući…
Kukavički tužna pjesma
A bile su neke oči suzne i dok je sreća svirala himnu spustile kapke teške od nesna i birale nesreću mirnu gledajuć bića pjana od sreće ustreptala bijesna… A bile su neke ruke tužne u moru drugih pruženih nebu svjesno spuštene na papir tuge gdje slova su tiha i na pola stiha rasplaču mjesec… I nečiji korak namjerno sitan voli sjetne gažene staze jer tamo je i sitan bitan i klonulo izbjegava pomahnitale glave što vještije mislima gaze nego je cipelama uspio iko ikad… I neka pjesma svaku noć plače..…
Apok(j)alipsa
Ukrali me bratu Vjetru nekad davno, stoljecima prije, odrezali krila. Otrgnuli majci Gei jos davnije, prije Dana, dok i Noc je mlada bila. Prije Vremena… Oteli mi moje cedo, moju Pjesmu, iz samoga srca. Razorili… I ostavili… Samu… Koracam pustim poljima moje duse, navodno. Trazim sva blaga sto ih imah davno, prije vremena, u snima. Dozivam sve moje… Zazivam sve moje… Pepeo… I nista vise…
Snijeg rastanka..
Jedno godišnje doba uvjek me rastuži Zima je to ali čemu služi Na nebeskim prostranstvima sivilo Mene je to razočaralo a ne zadivilo S neba padaju pahulje mržnje i hladnoće Cijeli živi svijet zbog njih zubima škrguče Bjelina straha obuzela prirodu majku Kao da su ispisali horror bajku Otrovi hladnoća i smrt Ledenih santi to je vrt Zima je nešto što ljudi teško podnose Ipak sve zime zlo nam ne donose Sivi oblaci hladne pahulje smrtni led Vječno će biti muka i nered