Negdje između sna i jave, čuše je. Čuše njen urlik, njeno zavijanje – poziv. Ćutiše oni njenu bol, grozomornu bol, Prolaziše im kroz tijela kao da je njihova, U naletima grčevitim, Stežuć’ im se oko srca, poput užarenih obruča. Sad već potpuno budni, ujediniše se, Stavivši svoja srca uz njeno – postadoše jedno, Bol se povlačiti stade, tamu pobjediše svjetlost.