Gledam zemlju svoju, Duboko u njoj teče krv moje krvi. Da, ta krv koja teče i koja je tekla, Tekla vjekovima, u starinama i danas, Ona krv prosuta iz razloga svetog. Svetog… ali prokletog. Krvi moje krv, crvena i vrela, U srži zemlje teče, a na njoj plovi jedna, Jedna jaka čežnja, čežnja roda moga. Roda moga roda, krvi moje krvi, A ta čežnja biva uvijek, zauvijek jedna. Jedna čežnja plemenita, a ime joj ne tajim… Sloboda roda moga, Roda hrvatskoga.
Oznaka: hrvatska
Bezimena
U tišini ona čuči dok se cijeli svijet muči. Ali ne zna tišina da i u njoj čuči crna tmina. Bolest ju je velika opsjela i mračna sudbina dospjela. Duboko se virus ukorijenio, nema tog lijeka koji bi joj budućnost promijenio. Ali nova sjemena nose nadu, samo da ih ptice ne ukradu. Ali neće, hrabre i ponosne jedinke će nići i na najviše visine opet podići. Neće ona svoje lice više kriti i nitko ju neće više biti. Oni što su od nje, uz nju će stati…