Poezija.Online

Utrni sva svijetla, dragi,

otvori širom prozore,

razmakni zavjese,

i daj, sjedi pored mene.

U tišini,

ispod zvjezdanoga neba,

dok nam se ramena dotiču,

s čašom vina il bez nje,

duše nam se isprepliču.

Nismo više tako mladi.

Jel ti žao – šapćem tiho – što uz mene dane brojiš?

Dal si sretan? Nekad sjetan? Jel zbog mene?

Što me tako gledaš?

Dvije zvijezde, tik uz mene titraju u mraku,

sjajnije od svih dalekih, najdraže na svijetu…

sjaje istim sjajem još od onih mladih dana,

pune davnih obećanja,

pune mene,

pune sanja.

Još si isti dječak, mili,

skriven ispod grubljeg lica,

šutljiv, tih i ozbiljan.

Pomičeš mi kosu s lica,

dok ja čekam odgovore,

mada svako dobro znam,

to tek je naša igra,

a ti šutiš kao uvijek,

tako svoj i siguran.

Dok se mrakom prostire mir

u očima se tvojim sjatile sve zvijezde s neba,

pa sad žare kroz noć

ko svjetionik na kraju svega,

da te mogu uvijek naći,

da ti mogu doći, prići,

da te nikad ne zagubim iz vida.

Pa ja mirna dalje plovim

pod tim jarkim svijetlom s neba

nemam straha, nemam briga

ni pitanja, poslije svega.