Dođe on i predstavi se kao sam Sotona
Al’, ne vjerovah
ah, ne vjerovah
Vidjeh oči, pih oči, suze, vjerujući da su slane
Ljudske, baš ovakve
I slušah, slušah, čuh
Negdje između slušah sve više
Rojeve što se rodiše, disaše, rastaše u riječi
Riječi
Pa u žudnju, pa u dodire
Samododire
I onda ga zamolih, dugo ga, jako ga zamolih
I usliši, a oči, oči ostadoše na malenom licu
Malenom licu malenog djeteta
I uzeh ga u naručje, poput plodne žene razgrnuh halje
Izvadih grudi
Dah!
A pretka mi, niz žlijezdu postanja davna pretka zaurla:
Ne!, ako dijete ne plače
Ne!, Ne hrani ga!
I tada je
Sklopiše zubi pohotljivo, stegnuše mržnjom, rezaše kukavičlukom
Oči gorješe, oči
A ja, kao kakva snalažljiva smicalica:
Ne bojim te se! kakvo god da ti je ime
I da ga nemaš, ne bojim te se!
Vjernici vole, vjeruju i vole
Boje u svjetlo i mole, mole za lust
Svoju i tuđu, jer lust je ime moje
I k’o nekad što mi priča, lust mi sada kazuje:
Urlaj ljubav!
Da se svežanj muškarca
Razveže na mrtvoj sisi
Da padne, da klekne, da pogleda, da moli dva struka rogova divnih
Da preklinje…
A ja da pokapam ime posred prekriženih bedara
K’o što i ponavljam
I likujem:
Bih!
Bih i gledah!
Bih i gledah i izgubih!
Tebe voljeh
Odlična,jaka pjesma.Značenja,osjećaji,sve si tako dobro povezala u stih.Skidam kapu i naklon. 🙂
Jaka pjesms.jaaako dobro.pozdrav
Škorpija J., Enediel, hvala vam na prenijetom dojmu.
To znači, jer vještina se gradi, sirovina od osjećaja bruši sistemom riječi koje imaju svoje zakonitosti. Pa i zvučne zakonitosti.
P.S. Odnedavno sam ovdje. Primjećujem da nema potrebne kritičnosti u komentarima, onog stilskog i drugačijeg sjeciranja koje sadrži i zamjerke. Moguće da sam nedovoljno upućena, a možda i ponešto sitničava.
Pozdravljam vas puno, uživajte u danu.