Osvanuo je vedar ljetni dan na Stavnju. Taj dan za njega bijaše poseban. Trebalo je položiti nepisani ispit,
onaj što će ga uvesti u svijet sposobnih za opstati u gori,
svijet malih legendi, nejakog ali sposobnog stvora,
niti djeteta niti muškarca,
svijet odvažnog dječaka.
Hitro se toga jutra popeo na teške jasle u štali, duboke i široke.
Debela hrastova tesana planka tamnu je boju poprimila godinama,
jasle koje je pokojni djed napravio,
čija se vrijednost ne može procijeniti.
Sveta stvar.
Svetinja.
S jasala je načupao dosta sijena kroz mazgalu,
otvor u štali kroz koji se iz potkrovlja uvlači sijeno,
i položio ga pred volove, pune jasle za dva snažna vola;
velikih rogova,
jakih vratova,
širokih leđa,
visokih do samog neba,
teških kao gora.
Nije bilo jačih volova u planini,
od pamtivijeka je kod njih bilo tako, ili najbolje imati,
ili nemati ništa.
Jablan i Zelenko su jeli sijeno, znali su da je polazak blizu, željni akcije, željni dokazivanja osjetili su da
su danas potrebni, da danas trebaju opravdati svu onu silnu zob koja je pred njih donošena danima,
što im je on tajno, da drugi ne znaju, donosio i davao im je,
samo da budu jači.
Milovao ih je po vratu i čelu, pjevao im i recitirao svoje pjesme, volio ih, volio ih iskrenom ljubavi
i gajio nadu u današnji uspjeh.
Još sunce nije izišlo iza gore kad je s drenovih klinova skinuo veliki volujski jaram, teljige, štice, vlačeg, klanfe, klinove i kvake, batić za zakivanje i tešku sjekiru.
Sve je rasporedio ispred štale.
Otvorio je vrata i prvo izveo dešnjaka, Jablana, isto kao što je i pokojni otac radio.
Prvo je na Jablanov vrat stavio volujski jaram odozgo, onda
teljig ispod vrata odozdo, da teljig uklopi u rupe,
te šticom konačno blokirao teljig u jarmu.
Lagano je zatim iz štale za uho izveo Zelenka, ljepotana koji je išao mirno, ne osvrćući se, ne gledajući u stranu,
ne mičući ušima ili repom, pokazivao je beskrajnu odanost mladom gospodaru.
Kad je uhvatio oba vola u jaram, u sredinu jarma utače veliki drenovi kurelj, pa poče oko njega omatati dugački teški vlačeg, zatim ugura čelični batić u klanfu ukovanu u jarmu. Teški volujski bič odbaci s prezirom u travu,
za njegove volove biča ne treba, sve će oni dati i bez njega,
pa tešku sjekiru prebaci preko ramena i baci pogled uz goru.
– Ha Jablane, ha Zelenko sokole moj, hoćemo li!
Na ovu komandu naučeni volovi se istog trena pokrenuše širokim putom prema planinskim visovima.
Trebalo je dovući jelovi balvan, debeo i dugačak, pripremljen u kolovozu, odsječen kad mu je i bilo vrijeme za sječu, da do zime tu leži i suši se s velikim granama koje ispijaju vlagu iz debla.
Tri su čovjeka okresivala zelenu jelu čitav zimski dan, pilili pilama kladarama trupac, na mjeru, za dugačke grede.
Jela će dati čovjeku život;
da mu bude kuća,
da mu bude sklonište, štala,
dom da mu bude, sveta stvar.
Na Mrčinama je veliki klobuk vode izvirao iz brda,
ručno istesana drvena česma vodila je ledenu vodu
u veliko korito, izdubljeno u smrekovom balvanu, u njemu je ležalo čitavo jezero čiste vode, pa se sva trojica pregeše preko teškog korita i počeše piti hladnu vodu. Volovi su pili znatno duže, sa svakim gutljajem vode su otpuhnuli i pravili malešne valove u vodi. Znao je da se teški volovi, već vrući od puta,
ne smiju previše napiti, da im voda ne udari u koljena, da se ne razbole njegovi planinski lavovi ne dao bog,
ponos i dika njegova doma.
Volove je pokrenuo kad su se do pola napili, tako su najsnažniji za vuču, tako su sigurni od viška vode.
Kad stigoše na Mravinjac, u najgušćoj jelovoj šumi, na sred planinskog puta, u napadačku poziciju se ispred njih podiže velika medvjedica, i dvoje mladih rutavih njenih potomaka šmugnu u gustiš.
On se instiktivno uvuče među volove. Medvjedici su oči prijeteći sijevale plavičastim i ljubičastim sjajem.
Gledala je direktno u njega, kao da zna tko je mozak akcije, mirno kao vojnik,
uspravna kao svijeća,
stoji tako nekoliko minuta i gleda.
On se izvukao iz privremenog skrovišta između volovskih velikih trbuha, podiže u zrak visoko tešku djedovu čeličnu plankaču,
koja prijeteći bljesnu na suncu.
Medvjedica je vidjela promjenu, primače se točno jedan korak naprijed koliko i on,
povi se blago naprijed i poče se kriviti i urlati jezovitim glasom koji prijeti životu.
Volovi su se uznemirili i rikali snažno da je gora ječala, nemoćni za obranu, ovako uhvaćeni u jarmu bili su joj lak
plijen. Brzo je prišao, izvukao štice iz teljiga, teški jaram s lancem spustio na tlo. Volovi se odmah zbiše jedan uz drugog, okrenuše zadnji dio tijela u kup, a rogovima hrabro paraju mladu jelu, zemjlu bacaju nogama ispod sebe, pušu i koče se, pokazuju snagu gorskoj zvijeri.
Kako bi pomogao volovima,
i on poče vikati što mu prvo pade na um,
junačku guslarsku pjesmu:
…šuplje brdo kod jelove grede
u Krnovske pripada legende
tu je Leko Zete zemlje glava
izjavio pet stotina brava…
Medvjedica se zgranuta ovom promjenom, spušta na sve četiri noge i snažno zamumlja, izmače se,
pogleda prema mladima, a ovi se spustiše na tlo s drveta na koje su se bili popeli kad je rika i junačka pjesma počela, te brzo kao munja pobjegoše putem prema vrhu prevoja.
On se osokoli tim povlačenjem, a onda Jablan krenu prema medvjedici trčeći i ričući strašnim glasom, vrtio je glavom i
velikim rogovima prijeteći, a za njim on i Zelenko:
…sabljom manu odsječe mu glavu
preko sebe u Sitnicu baci…
… ne čudim se što mu čelo puče
no mu oba oka iskočiše…
Poražena i nadmudrena zvijer pojuri za mladima plašeći se za njihov život, pa hitro nestade s vidika,
a on ponovo uhvati volove u jaram,
sjekiru na rame, i krenu ispred volova laganim korakom putem za
medvjedicom, sve se obazirući da ipak odnekud ne skoči na put.
Kad je stigao do oborene jele, navede volove na trupac, otpušta dugački lanac i poče zakivati kvake i klinove.
Kad ga zakova viknu na volove, oni trgnuše naprijed,
pokrenu se teški balvan, ali kako je bio na velikoj strmini, zakrenu se,
zaprijeti da će se otisnuti i zakotrljati, povući za sobom u sigurnu smrt oba vola.
-Oooooooooooj, stani Jablane, stani Zelenko, stoooooooj!
Volovi se zaustaviše u strmini gledajući kako se balvan nad njih prijeteći nadvio, pa stadoše blago drhtati nemoćni pred ovolikom silom, osjetili su opasnost koja na njih vreba i vrtili se nemirni u jarmu.
-Ooooj, miiiiiir, mir, stoooooooooooj!
Umiriše se volovi. Sve stade. On otkova čelične klinove i kvake,
pa izvuče teški vlačeg iz njih,
odmače volove na sigurnu udaljenost i stade promatrati balvan opasno nagnut, i otpoče grčevito razmišljati,
što sad učiniti?
Teškom sjekirom odsiječe visoko mlado drvo, pa tom jakom dugačkom polugom navalja jedan kraj trupca ,
da ga ispravi,
da se trupac umiri.
Jedna se teška jelova grana što strši sa stabla nadvila nad
trupac, pa on prebaci kraj lanca preko toga stupa, zakova lanac za trupac teškim klinovima i kvakama, navede volove oprezno pod stupac sa koga je visio ovješen lanac, učvrsti drugi kraj lanca za jaram i viknu na volove:
– ha Zelenko, ha Jablane, ha junače, hajdeeeeeeeee,haaaaaaaaaaa sooooookole!
Teški volovi krenuše naprijed, a lanac prebačen preko jelovog stupa podiže u zrak jedan kraj teškog
trupca.
-hoooooooooooj, stooooooooooj, stani Jablane, drži sokole, stoooooooooooooj!
Brzo pod podignuti kraj trupca poče slagati stare suhe panjeve, granje i kamenje, otpušta lanac sa jarma,
svuče ga sa stupa, navede volove na trupac i teret ponovo zakova, ali sad je vlačeg ušvrstio na kratko, tako da su volovi na jarmu,
na svojim jakim vratovima jedan kraj trupca nosili podignut u zraku a drugi je kraj trupca pisao kao olovka po šumskom tlu.
Nije više bilo valjanja balvana, pa su ukoso niz šumsku strminu
lagano napredovali prema tvrdom putu, a on je stalno zaustavljao volove, davao im razne komande,
i postavljao grane i drvene stupce pod trupac,
samo da mu spriječi kotrljanje, da ne satare volove i sebe danas u planinskom bespuću.
Uskoro su stigli na put. Volovi su bili oznojeni noseći u zraku jedan kraj teškog trupca. On raskova kvake i klinove,
trupac se spušta na tlo, pade čitavom dužinom,
a volovi s olakšanjem otpuhnuše.
Nakon kratkog odmora, zakova lanac na normalnu dužinu,
pa lagano povuče teret poznatim putom prođe pored mjesta na Mravinjcu gdje se zbio nemili susret s medvjedicom.
U Mrčinama na vodi napoji sebe i volove, pa lagano, sretan i veseo viknu iz sve snage na volove;
da se pokrenu,
da se trupac vozi kući:
-Haaaaaa Jablaneeeeeeeeeee sokole moj, haaaaaaaaaaaa Zelenkoooooooo!
Sunce se već dobro nagnulo prama zapadu, na Strahov, kad je on, nit dijete niti muškarac, znatno niži rastom od svojih volova,
provukao ponosno ogromni trupac kroz selo,
vičući na volove ponosito, teglio ga prema svome planinskom domu. Susjedi su ga pozdravljali i tapšali po ramenu, u nevjerici gledali i pitali se;
je li moguće da je onu veliku jelu sa Mravinjca, oborenu i okresanu, kroz toliko bespuće i prepreke,
dovezao sa svojim volovima taj mali dječak?