Kako si Ti samo znao iz žuljevitih ruku
hitnuti lipovu lopatu žita!
Sa noćnim povjetarcem bacaš u nebo zrna života s našega vršaja,
pa mi se sa dalekim zvijezdama izmiješalo ječmeno biserje…,
a ja ga očima pratim iz tople slame
onkraj našega staroga gumna…
i svaki put se nadamo, ja i naša stara kobila Vranuša,
da će baš ova lopata krenuti gore,
gore u pohode zvijezdama divnim;
otići na Nebesa,
da se više ne vrati nama.
I nisam siguran,
mori li me tuga za tom jednom lipovom lopatom ječma,
što je izgubismo,
siromasi;
ili me hvata radost što će naše žito krenuti k nebesima,
oče moj…
i što će se neka druga gladna usta na visini obradovati…
i nasititi se našega kruha ječmenoga;
i što će naše žito krenuti nebom prema sjeveru
igrajući i pjevajući za razigranim Vlašićima,
naše pjesme.
A kad bi s velikog brijesta huknula stara sova,
ja bih šmugnuo duboko u slamu,
plašeći se da će me odnijeti pod krilom;
I da će me spustiti na Bijelu Stijenu,
odmah ispod Velike Vranine;
u gnijezdu od cerova granja pogostiti gladne ptiće,
zelenim očima tvoga maloga poete.