Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote
Stablo sam na pustopoljini, za bijes i nemilost vremena služim. Za dažd, prolom neba,vatri sunca, vjetru za.igrariju da me božanske sile dadu, da im kao ogledalo moći poslužim. Sam, bez pouke, udaram se neposluhom vlastitih grana, list da mi očima i ušima upada, sljepoćom i gluhoćom da me nazivaju kad ne vidim s koje strane svijeta munje silaze i kroz koju koru srca moga grom će da me raspara. I da stojim tako još dugo, da žuljaju me ptičija uzbibana gnijezda ljubavna. Da me more njihovi veseli zborovi i od smora da ne vidim čija ruka korijenje će da mi počupa, ko će godove prstima života da mi izbroji po mom mrtvilu dok prelazi...u dosadi. Na zapuštenom, zabačenoj vjetrometini kad ću zasigurno pasti nauznak neraskopanom zemljom, treskom samoće, težinom svoga smisla i goda što će grob da mi otvori.