stablo

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Stablo sam na pustopoljini,
za bijes i nemilost vremena služim.
Za dažd, prolom neba,vatri sunca,
vjetru za.igrariju
da me božanske sile dadu,
da im kao ogledalo moći poslužim.
Sam, bez pouke, udaram se
neposluhom vlastitih grana,
list da mi očima i ušima upada,
sljepoćom i gluhoćom da me nazivaju
kad ne vidim s koje strane svijeta
munje silaze i kroz koju koru srca moga
grom će da me raspara.
I da stojim tako još dugo, da žuljaju me
ptičija uzbibana gnijezda ljubavna.
Da me more njihovi veseli zborovi
i od smora da ne vidim
čija ruka korijenje će da mi počupa,
ko će godove prstima života da mi izbroji
po mom mrtvilu dok prelazi...u dosadi.
Na zapuštenom, zabačenoj vjetrometini
kad ću zasigurno pasti nauznak
neraskopanom zemljom, treskom samoće,
težinom svoga smisla i goda
što će grob da mi otvori.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting