Kad bi ovaj život bio pjesma
kojoj note uvijek u visokim tonovima
svoj zanos šalju,
mislila bih da sam u raju
i da ova pustoš što mi srce para
nije ništa drugo do sjena veće stvarnosti.
Koračam kroz život,
kad pogledam istini u oči shvatim:
nemam kud.
Dom ne mogu naći u okvirima kuće,
ne mogu ga naći u nijednoj instituciji,
ne mogu ga naći u trudu da željene ljude zadržim pored sebe….
Daleko je moj dom, daleko je srce Boga.
Na svu sreću On mi pušta svoje niti.
Sačuvaj niti….
Topli pozdrav:))
Lijepo i tužno:))))