Click to rate this post!
[Total: 1 Average: 5]
You must sign in to vote
Pogledaj u oči likova u tami
I uputi pogled prema prvom strahu
A u trenu kada ostanete sami
Ne otkrivaj tajne sve u jednom dahu.
Sačekaj da prođe bol iz ranih dana,
Da zadrhti srce uz ožiljak bledi,
Da prospe tišinu ista stara rana
I trenutak straha naizgled se sledi.
I sve onda reci – kako ima žara
Kuda god koračaš, sve dok srca daješ
I kad ono jako za nekog damara;
I dok hodao si, nisi zadrhtao
Jer kada zaboli, osetiš da traješ
U nekome kome svog si daha dao.
2017.
Najprije da neskromno, a na osnovu godina (stariji sam od mladoga pjesnika tačno trideset godina manje ili više od četiri dana, što ovako zanesen ne mogu tačno izračunati!!!), pohvalim ovaj sonet sa jedne distance kritičara, a ne nekoga koji tek onako, zabave radi, čita pjesme na ovom portalu. Da, dobro je to, više nego dobro, zanatski… Čini mi se da je u zadnjoj strofi pjesniku ponestalo daha, naročito u “izlomljenom” stihu: “i dok hodao si, nisi zadrhtao…”. U sonetu ima mistike, jer pjesma počinje sa temom tame i straha kao opštih kategorija, da bi u sredini dobila nešto konkretnosti, da se desila ljubav ili da čovjekovo dobro pobjedjuje, i govorom o opreznosti, da se ne nagli u ispovjesti i slično… Na kraju se poentira opštim filozofskim mjestom: ne budi samo svoj, daj se drugome – pjesnik to objašnjava “davanjem daha”. Sve je ovo i više nego lijepo za ovako mladog pjesnika. Želim mu sreću uz mali savjet: kloniti se ipak tih opštih mjesta (jer i sam mnogo bolujem od te bolesti i nikako da je se otarasim!). Ova pjesma je tako više od vježbe, ona baštini ono što iznose i dobri stari veliki soneti, ljepotu i muziku, sklad koji osvaja. Pozdrav od Milenka Ivanovića!
Zahvaljujem na blagim kritikama i neskromnim hvalama. Prozreli ste srž pesme i taj mračni početak koji se javlja u mnogim mojim pesmama. Sonet kao forma zaista i jeste savršenstvo sklada, muzike, lepote i najpre ljubavi, kako ste Vi upravo i napisali.
Srdačan pozdrav,
D Dodić