sjeti se moje pjesme

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Jednom,
kad oči moje ostanu visoko gore
na nebu u zalasku sunca,otvorene,
željne tebe
i zauvijek zagledane u prozirnu prašinu
još ne doživljene tišine,neshvatljivo vječne,
od svih želja koje željela sam
nek ostane samo jedna kao spomen.
Sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme.

Jednom,
kad ne budem znala
gdje je to nedosegnuto sunce,
koji rumeni oblak ga u njedra sakrio
daleko,od mog ispruženog pogleda
i kad ne bude više bilo važno
gdje i koja je to moja voda,moja Zemlja.
Od svih gromoglasnih kaplji u moru htjenja
ja ostavila sam u čežnji samo jednu,
da sa tobom za ruku u ljubav krenem.
Sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme.

Jednom,
kad ne budem više u pitanju
gdje je to krov ispod kojeg si mogao
u kosu mi govoriti stihove naše sreće
i je li iznad mosta mojih sanja, vrba još tužna
kad joj raspjevana ptica na ramena slijeće
u danu kad sam htjela ljubav da ti kažem
što izrasla je u dječijoj mašti
i koju sam čuvala u tijelu i mislima žene
samo za tebe.
Sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme.

Jednom,
kad i ti pogledaš u to nebo,
kad sasvim nenadano u samoći shvatiš
da su sva godišnja doba od istoka do zapada
kroz tebe nepovratno prošla,
da pitaš se kud svijetom sam sve pošla
da te pronesem u suzi
što prosula se bez sramau ljubavi snažnoj koja nije žeđala nikog sem tebe
i kad poželiš u očima mojim odmoriti dušu,
u očima,koje su ostale otvorene,
sresti tvoje željne.
Ti sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting