Odavno vec osjecam samocu kao saputnicu koja me svaki dan kradomice gleda i analizira, i moje sjene na zidovima baca u ocaj…Ona nije uvjek dobronamjerna, nekad je kreativna i iz mene izvlaci novitet, raritet i osjecaj da mogu sve…a nekad se uvuce u moju dusu i zaplijeni bolom i tugom, vrati mi u misli majku i oca i stegne me u grlu kao okov iz kojeg nema bjega…Ali je i tada ona djelotvorna , ocisti moju dusu suzama i da joj olaksanje od bola…Ona je kao sestra blizanka,, ona daje i uzima podjednako, oraspolozava i rastuzuje ovisno o trenutku…i ne zamjera ona na pogrdnim rijecima i psovkama koje joj upucujem i na tome sto zavidim onome ko ima Nekoga u zivotu, onog nekoga ko bi znacio i kome bi znacila…Imala sam ja mnoge u zivotu koji su obecavali mnogo a davali malo ili nikako, tako da se potpisujem na samocu ako su mi sudjeni takvi ljudi u zivotu…Sklapam ugovor sa samocom ako treba da biram izmedju dva zla naravno da cu uzeti manje zlo, da budem sama i u svom svijetu radije nego sa nekim ko nije moj koliko i ja njegova….Ona me pomno slusa i samo odobravajuci mase glavom, nije nametljiva ali je prisutna kao neko nevidljivo rame za plakanje…I zavisno od psihickog stanja u kome se nalazimo, ona nas ili bodri ili gusi…Pospjesuje moju kreativnost, daje mi inspiraciju kao najbolja muza, ulegne u moju dusu kao vatra iz kamina prilikom citanja neke dobre knjige i upotpunjujemo se ona i ja…Jedino kad ispliva moja zasjenjena strana, onda je samoca suvisna i bolna, ocajna i nemilosrdna, onda me casti sa onim “dokle ” i “zasto ” i gusi sve nade pretstavljajuci ih laznim i usiljenim…onda me gurka laktom u neke tamne uglove moga uma, zeleci da ugasi svjetlost…Ali zaboravlja jednu stvar, da u meni gori vjecna vatra, koja grije, osvjetljuje i dize iz pepela…Z.
Samoca
Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote