Ramazanska rapsodija

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

Sunce je naginjalo zapadu,
pokloniše mu se polja suncokreta
vrteći malešnim krunicama,
snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta
zanjihala se u struku,
široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku,
a tvoja ljubav tiho malešnim potokom,
evo tu,
tekla mi prema srcu.

Oči su se susrele s očima,
bljesnuše na livadama mladosti
u božanstvenoj pastirskoj igri − eberečke;
Eberečke!
Ebertučke!
Eber koga ćeš?
Eber tebe!
Kratko bi se ponjušila dva svijeta,
zatim ih je skroz oblizala vatra
dolje, dolje po listovima,
prije samoga sudara s lancem života,
a u zjenicama bi zatitrala radost;
ah,
zar kaniš u lancu raskinuti baš moje ruke,
opijen igrom ne mogu ni oka otvoriti
a kamoli te stisnuti čvrsto.
Neko tada radosno povika, trčeći niz mahalu;
„Ezan!
Ezan!
Upalili se kandilji!“
Po preponama je blažena čežnja grešno biće milovala,
tad…

Zapjevaj mi na pragu naše kućice,
što je ostala sama u rumenilu ramazanskoga sutona
da žaluje na dalekim i zaboravljenim obalama,
zagrli me u osvitu plodonosne jeseni,
privuci me sebi kad zaspi mala mahala,
šapući zabrinutom licu riječi ljubavne.

Sad oni ne spavaju,
gledaju se opčinjeni mjesečevom dugom na čelu,
ne goste se medenim datulama,
ne,
sad oni hodaju po malim krovovima, proširenih zjenica,
traže se tapkajući u sljepoći;
Duhovi to prolaze merajom o sutonima,
ili meleci tiho kroz malešne musale
koračaju…

Poljubi me tu gdje sreća pjeva himnu tvojoj ljepoti,
tu,
tu bar malo po kutovima usana,
poljubi me po malešnim smijavicama,
po licu,
po kosi…
A ja ću ljubiti tvoje bijele ruke,
i rukave tvoje anđeoske tunike
izvezene na malešne kamile,
što povezane bisernim ularima jedna za drugu
u dugačkoj pustinjskoj karavani lagano hode
duž samoga oboda svijeta
brižljivo ljuljajući među mekanim grbama anadolsku svilu,
i protjerane ljubavnike .

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting