Lomim eter
teškim slogovima
brišući suze nikad isplakane
rubom tvog blještavog korzeta
dok se naš gnjev rađa iznova
kao trnovita ruža klizi iz pepela
…
dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima,skupljane stoljećima
grizem ti grudi očajom beskučnika,žedan strasti spram života koji
nas neumutno mimoilazi i kao zvijezda repatica proleće bez osvrtanja
…ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara a ti zagrizaš jako i
bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza ,sjekutićima prekidaš tanku
liniju koja spaja dva oprećna svijeta,ja svijetlost a ti tama , ja cio svemir a
ti sama… I dok ioni dobivaju sve moguće predznake, na površini tvoje skliske
kože skuplja se sva energija prvobitnog…trenje prozvodi silu jaču od
bezvrijednih riječi,uzaludnih misli,nepotrebnih stremljenja…
i razlivam se u tvoju nutruinu poput pastorale u duginim bojama,
razlivam se po praiskononskoj iskri kozmosa a ludi sjaj u kutu oka bljedi
i padam nićice,čekajuči topli cijelov iznad luka mojih obrva…
otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube
ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak… gavran kljuca
na vrhu vješala..ja tonem nazad u san..prizivajući feniksa
trava je narasla još milimetar,more miriše na proliveni merlot,
u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak
zureći u pravilne redove spiralne čipke
nestajem i ja…sa prvim zrakama odnosi me sunce što se rađa
a mjesec se gubi postajući neželjenim svjedokom…
—
Prometej sam
donosim vatru
u tvoju postelju
i okrijepu
nadu
da možda jednom
neće umrijeti dan
samo će se izgubiti
u labirintu naših udova
još jedan maleni san…
PROMETEJ
Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]