Uprljana mrljama srece sjedim u iscekivanju proslih trenutaka.
Uzalud cekam znajuci da se nece vratiti…
Vrtim se u vlastitim mislima…
Bol je poput vjetra koji nemilo udara u lice i grudi.
Przi mi kozu, dusu i sjecanja…
Cak i zrak koji udisem je sjetan… Tezak…
Bojim se prisjecati, a ne zelim zaboraviti.
On je bio onaj koji unese nemir u srce, drhtaj u kosti…
On je bio poseban.
Osjecam se isprano
Poput plahte koja je previse puta oprana
I osusena na ostrom zraku…
Svaki korak je tezi,
A svaka misao je bolnija.
Pogled u daljinu odaje nemoc,
Svaka izgorena cigareta je zudnja za njim.
Sve zarke boje odjednom odisu sivim tonom
On me probudio,
A ja se pokusavam uspavati.
On je otisao,
A ja sam ostala na istom mjestu bez snage da ustanem.
Jos jednom cujem pucanje i lom u sebi.
Dijelovi su sitni poput krhotina stakla…
Ne mogu ih sastaviti.
Mozda cu ih samo pokupiti…
Jer ih sloziti jos ne mogu
tužno i lijepo, pozdrav, sfd
Fantastični stihovi 09!!Jako upečatljivo napisano…i dojmilo me se,možda zato što sam i ja ponekad bila u takvim stihovima zarobljena…
Šaljem topao pozdrav k tebi!:)
hvala ti shadea 🙂 lijepi pozdrav 🙂