PRIČA

U dubokoj tami, mislima crnih

plovim i nestajem u tuđini,

tražeći mjesto gdje nema Sunca

da slobodno mogu pogledati nebo.

 

Putujem tamo u zlatne daljine

gdje Mjesec šuti i zvijezde miruju,

tamo gdje srce ne pozna sudbine

i gdje samo su mirne doline.

 

Jer tamo ću naći nečiji lik

skriven u pijesku, pod ogrtačem sjene,

što prazno bulji u noć

i promuklim glasom doziva vrijeme.

 

I on će me smirit pričom starom

što stoljeće guta kao zrno malo,

i on će me moći živu spasit

iz ove prazne, plitke visine.

 

No tamo neće biti nitko

tko zna staru priču,

tko zna staru, vječnu tajnu,

a ja ću i dalje ostati mrtvac

što danju pokušava rastjerat tamu.

 

Moja sudbina nikad neće prestat

jer stranice su teške k’o utezi silni,

uvijek ću biti u maloj sobi

sa pregršt snova i lica tisuću.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting