POHRANJENA PRIČA

Među svim tim raznolikim krovovima noćas sam pohranila jednu priču.

Jednu običnu priču koju sam morala da izmislim za jedan grad…

Naiđe i takva potreba čovjeku,  kad mora da izmisli jedan poseban svijet i tamo na koji trenutak nestane. I ta moja potreba, iako se s vremenom stišava,  još uvijek je nekako jača od želje da samo zatvorim oči i zaboravim da se išta od toga moglo desiti…
I sam kraj te priče nije tužan, koliko ni ona sama ne zna da li je ta ljubav o kojoj govori bila prava.
Još je tužnije što ova priča i nema svoga imena… nisam ga dala iz čistog inata…  samo zato što znam da u moru tolikih imena i ovo bi bilo zaboravljeno.
Ovako bez imena, želja mi je da se zaboravi još prije- jer s pričama je kao i s ljudima… I ljudi s imenom se vremenom zaborave, a tek oni bez imena… oni nikad i nisu postojali.

Znači ova priča van mene nije postojala.

Negdje kao da to i želim, da joj zabranim da ode dalje iz ovog srca. Jer srce, tek ono mi je uvijek bilo na svoju ruku, vječiti lutalica koji lomi duge puteve pod sobom tražeći vatre ljubavi.
Ali, i kad bi odlazilo ostajalo bi samo- opet da bi hodilo nekim težim obeshrabrujućim putevima. I opet da bi otišlo korak dalje u budućnost.

Ovu noć to je jedan grad i svi krovovi njegovih zgrada.
Tajna srca je uvijek bila moja tajna.  Nema veze što sat brzo prolazi i što se sutra gotovo ničeg neće sjećati. Tamo se popelo i odatle najjednostavnije ćuti i pogađa gdje sniva njegovo lice.

3 thoughts on “POHRANJENA PRIČA

  1. Prelijepo ispisana priča o nečemu što se želi a nije bilo…bit će jednom…ja čvrsto vjerujem da hoće,za sve one koji to još nisu dočekali…
    Lijep pozdrav Milana!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting