Pjesma Ojdorova (posvećeno ocu)

Ratings forPjesma Ojdorova  (posvećeno ocu)

Mlad se Ojdor po travi previja;

polomio prste na rukama,

polomio toke na prsima,

potamnilo lice u junaka…

Pod kalpakom oči uvenule

a iz duše tuga izvirala;

po sto puta sitnu knjigu piše,

kako piše – tako suze lije,

ne da mu se pjesma napisati.

 

Prisjeti se bolestan Ojdore

pa doziva vilu Nagorkinju:

„Nagorkinjo,

moja posestrimo,

nauči me pjesmu napisati!“

Al govori vila Nagorkinja:

„Tko ne znade pjesmu napisati

nek se mane pera i hartije;

ali ću te, brate ,sjetovati:

sve su pjesme na nebu zvjezdanom,

preko neba tvoja pjesma šeće!“

 

Viknu Ojdor iz grla bijela:

„Gdje su brodi,

kud se nebu hodi…

da pročitam moju pjesmu lijepu,

da je šaljem mojoj miloj dragoj!“

 

Prije zore i bijela dana

poranio Ojdor na goricu,

sunce žarko zrake prosipalo;

ne može se u goru gledati,

a kamoli pjesma pročitati.

Vite jele zrake opčinile

pa se zrake po planini vrte,

obasjaše široke pašnjake,

obasjaše stada i čobane.

Tuče zvono – a planina ječi;

a kroz travu potok žuborio,

a sa grane ptice zapjevale,

a u frule sviraju čobani…

udaralo srce u junaka,

al se pjesma ne da ispjevati,

a kamo li na nebo popeti.

 

Kad je palo na zapadu sunce,

mlad se mjesec na gori ukaza

pa ljepotom po brdima šara;

na kolibe biser prosipao,

na livadu vile izmamio,

u grudima ljubav probudio,

a po rijeci ševak učinio.

Jedan mjesec po nebu hodio

a iz rijeke drugi podasjava,

sva se rijeka mamom pomamila;

čistim srebrom,

i žeženim zlatom.

Gleda mjesec bolestan Ojdore

iz oka mu suze udarile,

al se pjesma ne da ispjevati,

a kamo li na nebo popeti.

 

Malo vrijeme za dugo ne bilo

preko neba bubnji udariše;

a na nebu kolo zaigralo,

a u kolu zvijezde zapjevaše,

jedna plane – dvije se razbude,

jedna sanja – dvije pjesmu vezu,

jedna safir – a dvije biseri…

u daire zlatne udaraju

svo se nebo zvijezdama osulo.

Kad je bilo iza pola noći,

preko neba krenuše Vlašići,

provedoše pjesmu Ojdorovu

pa se pjesma preko neba šeće.

 

Moli Ojdor nebo i zvjezdice

da ga dignu sa zemljice crne;

pa se sjajne zvijezde smilovaše,

preko neba lanac učiniše,

podigoše na nebo Ojdora.

Nebom hoda bolestan Ojdore,

od ljepote srce zaigralo

pa ga junak maramicom steže,

da ne svene – dok ne dođe vrijeme,

pa povika iz grla bijela:

„Oči moje – da bi ne gledale,

ruke moje – da bi uvenule

ako pjesmu po hartiji vezle;

grehota je pjesmu napisati,

nego pjesmu treba živovati,

nek se pjesma preko neba šeće

dok je kika

i dok je vijeka…

neka čita tko čitati znade

nek u oči pjesmu zapisuje!“

 

(epilog)

Zeman prođe – Ojdor po zemanu…

svake noći

kad se zvijezde bude,

zaigraju nebeskim pašnjakom,

ja se sjetim pjesme Ojdorove.

Oči traže bolesnog junaka;

da mu vidim pjesmu nakićenu,

da mu vidim oči pod kalpakom,

da me želja u grudima mine…

ali nema bolesnog Ojdora

niti ima pjesme Ojdorove

nit mu ima drage – nit kalpaka.

Oči traže po gori znamenje,

gdje su brodi

kud se nebu hodi?

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting