Kad dođe dan
da nas ne bude više ovdje,
kad te jednom budu čitali u gimnazijama…
Sjeti se tada nas,
kaži im da smo mi nekad bili tu,
jedna brigada školovanih, ali i samoniklih pjesnika,
i samim činom naše dobrote mi pisasmo dobru poeziju.
Da se uhvate za ruke naši stihovi
lijepo bi to kolo bilo,
kolo ljubavi i sreće ljudske.
Navijali smo uvijek za pravdu,
uvijek za ljudsku dobrotu i ljubav.
Svi smo mi živjeli za poeziju
ali nismo od poezije živjeli;
Da je to pjesnička karma od iskona,
to naše ureknuto siromaštvo, mislim,
kaži im prijatelju.
Kad dođe dan
da nas ne bude više ovdje,
kad te budu čitali u gimnazijama,
a mi odemo u daljine,
reci im da ih pozdravljamo
iz naših daljina.
Duša naša još luta livadama zelenim,
seli se sa cvijeta na cvijet,
sve pjevajući ljubavnu pjesmu.