pismo peto

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Sa mnom su još svi tvoji svjetovi,
u kojima stoji prosto sunce i vrti se zemlja,
potok mali skriven lišćem u obraslom gaju
sa kojeg kradeš bistru kaplju da mi utopiš žeđ,
krupne maline u rosi, ubrane tvojom rukom.
Svjetovi...
kojima sam išla preko svih grubih zabrana,
uzimajući te kao molitvu,spasenje, kao lijek.
Pitam se često, dal znao si
da ćeš morati jednom od mene odustati,
uznemiren preglasnim ehom naše ljubavi,
preteškim za sklad,za harmoniju tvog koraka
kojeg je žudnja puna tuge iscrpila,
da se zaustavi negdje na pola puta traženja.
Pokušavam da ne gledam u razmak među nama priljubljena tijesno uz hladan zid 
iza kojeg ti bivaš.
Bez vida,bez sluha za bol kojim živim.
Bez snage sam da razbijem ogledalo
u ludilu svoga oka 
što me gleda iz raširene zjene,
ne znam prosuti čašu gorčine svojih misli
i ja se ponekad tako neoprostivo 
sa svim mirim
još slaba na život ponuđen u prostoj ljubavi.
Još nedorasla za svijest
kako trebam učiniti iskorak iz svoje kože
nježno isječene ugrizom strasti 
i tvojom usnom.
Da presvučem,u vremenu počinka dana,
na obrazu vruć dah sa svojim imenom,
strepnju zakopčanu u kapi pota 
sa svoga ramena što pala je,
raskopčana tvojom rukom.
Umjesto toga... 
ja još tvoje svjetove živim
i siječem noći besanim,oštrim korakom
da se probijem do jutra u kojem ću opstati,
u riječi tvojoj što ne miruje u mojoj glavi,
u pogledu na svoje oči u kojima tebe još vidim

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting