Pismo na sjever

Danas, pogledaj ga samo danas. Danas je nedjelja. Danas indžinjer i poeta ne zavaruje teške konstrukcije velike hale, što je ono posve sam otpoče raditi u rano proljeće, onda kad je harala zelena kuga, a da se spasi tuge i ljepote, da pobjegne od pjesmama samotnih, ljubavi moja, da opet bunar oživi… Danas su mu ruke čudno lagane. Odmara.
Jedan čovjek, jedna kula. Ziđe, pa sve u duljinu, pa sve u širinu, pa sve u visinu. Svaka traverza teška je nenaviklim rukama, I traverza, H traverza, U traverza, L traverza, kvadrat greda…
Svaka ona kroz njegove je ruke prošla. Po skelama se teškim vere, zaboravio na sve boljke, zaboravio na slabosti, zaboravio na stvarnost, ta mu velika muka daje zadnju nadu u življenje golo…
Vatra plamti u rukama njegovim, svaruje se čelik s čelikom. Sljube se dvije traverze u jednu, mila, pa teški vijci, pa teške skele, teške čelične sajle…
Postoje zatezači, mila, oni kovani i oni lijevani. Ankeri i kosnici teški, vanjske vinte sa sajlama a unutarnji sa debelim čeličnim šipkama i svornjacima.
Dok sam premješta teške čelične skele po velikoj betonskoj ploči, on upire, uvija se, izvija se kao ploča koju variš samo s jedne strane, izbaci se materijal prokleti, prokleta mu sreća bila, ne može se više vratiti u pravac, otići će sve iz škvadre, promašit će projekat, jedan palac na ovome kraju fulat će sigurno dvadeset palaca na drugom, sve će se urušiti u ambis, rijeka suza će poteći niz njegove avenije tuge, što će ljubavno siroče kod tolike štete, kome li će suze liti, nebu koje mu je tako blizu, ili zemlji koja mu je tako daleko, dolje, ispod cik-cak kosnika, ispod podupirača je prazan prostor, i tko bi to zaplakao za jednim letom ugašene vatrene ptice, kad ga ti još i ne poznaš a već evo tuguje za tobom na njegovim teškim galijama.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting