.
u mesu što pulsira kavezom rebara
u vijugavom nervu
koji se rastoči deltom na kraju puta
i talog bude dnu nekamo
odakle hoće se disanje
prazno je
nedostajuće
a ne dopuštam
ne dam opskurnom razumu
da od glasa gradi prečac
imam benevolentan strah
kad pomjeri se oslonac
dozvoljavajući rušenje
i apstrakciju završnog udarca
.
zašto izostane trenutak
kad mogao bih kao Woland
zagristi u kost i ne puštati ju
sve dok se ne iscijedi srž
konačno svjesna svoje naravi?
.
odgovori su farsa bez očnjaka
i uvijek tobolac namjere im je prazan
ako pitanje je molitva
.
pogledaj! – ja sam prah
i svi tako smo složeni
u tkanju svrhe
koja bez izazova strasti
prepoznati se ne može
.
a ovaj fragment života
zauvijek je nijem i slijep
preko svih ulaštenih vjerovanja
,
ipak stigne mi
mimo uma i oka
slutnja prahom
poput bisera
kad pogledom ga
u stvarnu bol
kobno pogodi Mjesečina
.
.