Ostavljaš me gladnim snjegovima i
na prstima tiho odlaziš u daljinu.
Ne ostavljaš mirise ni tragove od koraka,
samo opore riječi.
Zaplićem tvoje riječi u čvor, bacam ih među prašinu i
trunje, zakopavam duboko u zemlju,
daleko od očiju,
daleko od srca. Moje srce nema više izgled mozaika.
Nijemo je i ne klikće kao ptica.
Bezbojno je i prozirno. Iz dana u dan stanjuje se.
Na kraju će od srca ostati samo nit.
Ostavljaš me studenim vjetrovima kao neprijatelj neprijatelja
gladnim vukovima. Ne osvrćeš se, samo šutiš i tražiš prečicu do njenog srca.
Za tobom tiho korača tvoja sjena,pokorna i gluha.
Ostavljaš me nezaštićenu u nevremenu, oko mene oluje i gromovi,
a tebe sunce prati. Poveo si sa sobom i proljeće,i ljeto,i jesen.
Mene ostavljaš nemilosrdnim zimama i zaključanim spomenarima.
Ona te dočekuje na pragu raširenih ruku. Ti joj govoriš sve ono
što si nekoć govorio i meni i onoj prije mene…
Čeka te gola na ružičastoj postelji . Lijepa je pod umjetnim svjetlom.
Izgleda ti kao boginja. Uzimaš je svojim tijelom gotovo u jednom dahu,
ona te gleda kao princa-spasioca iz bajke, na njezin uzdah sav zadrhtiš,
čini ti se kao da ploviš po prostranom nebu ili dubokom oceanu…
Ujutro se budiš i zatječeš njena krvava bedra. Gledaš je ,a ona ti,snena,
posve mirno priopćava da si joj prvi.
Osjećaš se prevarenim i izdanim.
Očekivao si iskusnu lavicu,a dočekala te lukava šiparica.
Ostavljaš me pokraj puta i svjesno srljaš u nevolje,
održavaš iluziju samodopadnosti,a već sutra čeka te nova avantura
s nekom drugom koja će te obmanuti
da ti je prijeko potrebna kao more mornaru ili san
sanjaru.