You must sign in to vote
Ustao sam
i znao da dan je drugačiji,
manje sunčan,
manje svjetao…
Čekao si me,nasmješen i vedar,
sa šalicom kave
i jednim pitanjem na usnama…
Sjeli smo u auto
i laganim zaveslajima života
otkrivali djetinjstvo,
mladost,
ljubav…i tebe.
Bio si pun riječi,
spokojan,očišćen od jada,
samo moj u zadnjem danu
tvog putovanja…u beskraj.
Posjetili smo mjesta
koja su ti bila draga,
vozili se cestama,
živjeli dan,
smijali se prošlosti
i darovali si sjećanja.
Želio sam još puno toga
ali nisi više mogao vidjeti
uplakano lice.
Dani najveće tuge sad su prošli
ali ja i dalje živim sa sjećanjem
na trenutke kad sam mogao zagrliti te
i reći ti da te volim…
i ispratiti te
u tamu tišine…
Lijepo i osjecajno Ursus!Suosjecam stobom.
Lijep pozdrav!
Pretužno i prebolno…ali predivno sjećanje u divnim stihovima dragi Ursus!
Topao zagrljaj ti šaljem:)
good i to very :))
Tuzno i veoma osecajno, medo divni stihovi…pozdrava dragih…:)))
kad bi se sva bol mogla samo u pjesmi ostaviti Majore?divni stihovi..pozdrav ti ostavljam
Tek kada ostenemo bez roditelja shvatimo koliko smo puno vremena propustili, kako smo im za života premalo sebe posvetili pa kroz stihove pokušavamo nadoknaditi. Lijepo sročeno. Pozdrav…medo…:):):)