Sve što imam to su misli ove,
do neba me često nose,
ali i snove moje kose,
jer ja gubim prije nego dobijem,
al ne dobija čovjek ono što mu pripada,
već što mu život da..
Ako gubim sve, to je zato što sam negdje dobio,
do tih zaključanih vrata ja sam se probio,
pa ključeve stalno čekam,
đavo da ih donese, i tu šalu odnese..
Ali ipak nešto se otvara,
možda se on u anđela mog pretvara,
jer svog čuvara nisam imao,
pa sam morao biti jak,
ovo nije poezija laka.
Sad je neko vrijeme novo,
a ja sam stari, samo mi srce ne stari.
Sve se vraća, dukate koje sam bacio
na putu do djetinjstva sam našao..
Tamo mi je srce ostalo,
ali da kuca nije prestalo,
mislim i postojim, ničeg se ne bojim,
sve prolazi, samo ovaj trenutak sad vrijedi,
ja u pjesmi život ledim.
Ne štedim i dajem, možda ću tako da trajem.
Ja ću još pisati, pjesme će umjesto mene nekad disati.