.
bila si moje napeto jedro
i moj olujni vjetar
moje praskozorje
na pučini i trenutak k njemu
kad bude i pukne jednom do zauvijek
bila si priča dva mjeseca prerano ispričana
svijetu kojem si ju predala
jer nitko te nije mogao zaustaviti
da budeš prije svog sjaja Zvijezda
to je ono što zaslužuješ
.
a rekao sam ti:
budi sretna!
budi sebi odabrana!
sve drugo bilo bi eliminacija
svijeta u kojem je apokalipsa ravnodušna
a u njemu ti si opasna po život
ubojita svemu što taj sebi dovoljan svijet
od tebe očekuje i zahtijeva
i kako to ne čuti?
kako obasjanošću sjaju ne prići?
kako ne plamtjeti praskozorjem
kad od trenutka je
od kog počinju svi trenutci
pogledom zakovani pučini?
.
koža te se sjeća
pamti do krvi zaustavljenu misao
a papilarne linije vrha kažiprsta
ostale su zapamćene u zjenici oka
poput znamena
s kojim otključavaju se
val do vala dodiru mora
.
hoće se slanoća magistrale vremena
od koje more je modrije
a azur u njemu otkucajima
od oštrih mačeva krvavije disanje
hoće se ono što najsloženije tajanstvom
tinja poput prvog plača u svakome
i kako to ne čuti?
obradovati se svijetom
s dva mjeseca prerano ispričanom pričom
o samo tvom Svijetu
s druge strane zrcala
.
o njemu verse ostavljam
kad iz stvarnog do njega ne mogu
kad me više nema
i kad u njemu nisam
već navikao sam se
osmijeh nadomjestiti
već navići ću se
sve žerave riječi
čvršće u sebi stisnuti